Sandrini Novi dvori

Nekim se ljudima ostvari san. Moja je susjeda Sandra nedavno odselila. Ravno u svoje snove. Provjerila sam kako se živi u Dreamlandu. Prepoznat ćete stil. To se pamti!!! Malo priče, puno slika.

 

 

 

 A onda smo, u šetnji, naišli na kapelicu u kojo se upravo održalo vjenčanje. Po mom  sudu, najljepše mjesto za reći DA koje sam vidjela. Trebam li reći da je upravo ta kapelica bila mjesto na kojem je Sandra, jednog listopadskog dana, učinila moga bivšeg susjeda jako sretnim čovjekom???

 

Priča o Aix en Provenceu

Obavijest za one kojima sam dosadila pričajući o dojmovima s puta u Francusku: 

Prikupljam donacije za novo putovanje. Mama je presušila. Broj žiro računa šaljem e-mailom.

Onima kojima još nisam, pridružite mi se!

Možda se pitate zašto sad opet  ona o Francuskoj?! Splet okolnosti uvelike ovisi u kojem će me smjeru misli odvesti. A danas, od samog jutra, idu prema Aix en Provenceu (molim da zažmire oni koji se malo bolje razumiju u jezik, čita se  Eks an Provans).

Dok sam pila jutarnju kavicu i po stoti put prelistavala časopise o unutrašnjem uređenju za dobro jutro, pogled mi je privlačilo klupko špage. Gledam ja u njega, sve nekako razmišljajući da me podsjeća na lan koji se koristi u izradi prekrasnih ogrlica u koje sam se zaljubila pri šetnji gorespomenutim gradom. Ako se pitate zašto nisam kupila ogrlicu, nemojte, to sam se pitala cijelu prošlu godinu. Odgovor je glup i složen.

Odlučila sam se, u duhu rođendanskih odluka, okušati  u nečem novom. I napravila sam si ogrlicu. Moram samo osmisliti kopčanje, ali jako sam zadovoljna ishodom. Prije nego što vam pokažem ističem da je ona za moju uporabu, da se meni sviđa i da nisam dizajner nakita. Čak nikad nisam niti napravila nikakav komad nakita. N I K A D A.  A tako neodoljivo podsjeća na šarm provansalskog grada u kojem se spaja lakoća mediteranskog življenja i jednostavnost (savoir vivre) kontinentalne Francuske.

A sada, dame i gospodo (ok, sigurno više dame ;-)) Kod ogrlice me je oduševio spoj grube špage i finih bisera. Ova nije s finim nego s plastičnim perlama, a sa špagom nisam baš odveć vješta, ali definitivno će izdržati dok ponovno ne odem pa uzem pravu stvar.

ljetna sjećanja

Kad si dijete, vrijeme koje s nekim provedeš, ma koliko objektivno kratko bilo, mjeri se u terminima vječnosti. Svi ljudi koji nas svojim postojanjem dotaknu tada, ostanu duboko u našim srcima i sjećanjima. Sve šetnje, sve riječi, svi pogledi urežu se duboko ispod kože.

Iz nekih razloga, koje možda naslućujem, ali čak nisu ni važni, posebno sam podložna onome što vibrira između ljudi. Oduvijek me fasciniralo ono što struji između osoba, a spada u domenu neizrecivog. Dojam koji nastane kada se susretnemo s nekim toliko posebnim, da, ma koliko kratak susret ili pogled bio, znamo da ćemo uspomenu na njega čuvati kao najdragocjeniju amajliju na nekom posebnom i tajnom mjestu. Amjaliju za kojom povremeno posegnemo da znamo kako smo živi. I da volimo... I, možda, da je jednom davno netko, na isti način, volio nas.

"Neke stvari čovjek može znati, a da mu ih nitko nikada ne kaže."- M. Gavran

Da sjećanja ostanu netaknuta stvarnošću i svakodnevnicom koja nužno potroši čaroliju, čuvam ih iza zatvorenih vrata. Samo ja mogu do njih, toliko su krhka,  pa se ponekad pitam jesu li stvarna?

nove ručkice na vitrini

"stare" ručkice

lavanda

Opet se moja mama uvlači u priču. Ali, ovu priču doista ne mogu ispričati bez nje.

Mrzila sam miris lavande koji je prodirao iz svih ormara. Mrzila sam  traganje za domaćim lavandinim eteričnim uljem po dalmatinskim i istarskim gradovima. Mama me uvjeravala da je lavanda vrlo korisna biljka. Nisam se dala uvjeriti, i dalje mi je miris bio intenzivan i neprivlačan. Kao i moljcima koje je odbijao od vesti i kaputa. I dugo, dugo je tako bilo...

Na isti način kao što bivši pušači ili alkoholičari postanu najzagriženiji protivnici tih navika, ja postadoh najzagriženiji pobornik lavande. Obožavam je u svakoj njezinoj pojavnosti: kao cvijet, eterično ulje, dekor, prirodno sredstvo protiv kukaca, priručni antiseptik i dezinficijens. Hm, pa i u kolačima (odličan recept s bloga Sweet sensation u mojoj izvedbi, bez limuna). Sljedeći izazov: sladoled od lavande. Homemade.

iskoristila sam ljetne rasprodaje... Pogađate, najviše novosti za dom?!

nova "haljinica" za moje stolce

lanena opravica za jastuk

i, na kraju, lanena  haljinica i za mene, da lakše prebrodim ljeto u gradu :-))

status update

6 mjeseci nakon rodjendanskog posta, situacija vezana za moje odluke je sljedeća:

1. još uvijek sam u stanu, temperatura dolazi i do +38, ali intenzivno tragam za novim

- zaključak: ima nade
2. sreća i osjećaj zadovoljstva mi povremeno polaze za rukom
-zaključak: bit će bolje
3. susretljiva sam i prijateljski raspoložena. Osim kad nisam
-zaključak: nisam se pomakla skoro ni milimetar po tom pitanju
4. što se putovanja tiče, ne sjećam se jesam li uračunala ono kroz vrijeme i prostor putem knjiga i blogova?! bilo je kraćih putovanja po Hrvatskoj, izleta i sl.a i dragi je skočio do Češke i Poljske (uvjerava me da se to računa)
-zaključak: poraditi na tome
5. opuštenija sam i učim disanje
-zaključak: ima pomaka
6. organizirala sam se bolje na poslu, nastojala biti korisna i od pomoći
-zaključak: moglo bi bolje, ali prolazno
7.a propos štednje tu sama sebi čestitam, minimalno probijam proračun
-zaključak: YEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!
8. što se novih vještina i stvari tiče, sad je idealno vrijeme za to: od ponedjeljka startam s godišnjim
-zaključak: potruditi  se moram
9. i da, pokušavam biti ovdje, osjetiti čaroliju običnog trentka, zahvalnost na svakoj maloj životnoj pobjedi, oduprijeti se osjećaju malodušnosti koji, kao moj demon, vreba iz prikrajka!!!
- zaključak: odličan za trud ;-))

 čašice za jaja mi je dragi mužić donio iz Češke, kao i onaj termometar sa slike odozgo

zapažanja jedne pedagogice

Ovih se dana u javnosti lome koplja oko različitih stvari: s jedne strane pregovori Vlade i sindikata državnih i javnih namještenika, pritisci medija i građana na premijera zbog Čačića, a s druge strane sudbine stotinu završenih osnovnoškolaca koji traže svoju životnu ulogu na vratima srednjih škola.

Obitelji ovih potonjih, naravno, proživljavaju svoju dramu, osim ako nisu u kategoriji 60+ (očito, radi se o bodovima) i tako to bude svakog lipnja. Za mene osobno, kao majci jednog  osmaša, po svoj prilici srednjerangiranog, malo po čemu izuzetnog djeteta (osim što  meni predstavlja čitav jedan svijet i što je, onako majčinski, prilično dobro i tipično dijete) priča je započela prošle godine kada sam intenzivnije počela pratiti događaje na srednjoškolskoj pozornici. Padalo mi je na pamet, možda, razvesti se od muža i zatražiti od Centra dokaz da je svoj očinski  posao, u proteklih 14 godina zanemarivao, kako bih osigurala barem pola dodatnog boda. Pokušala sam se sjetiti svih dječjih i ostalih preležanih bolesti. Nije išlo. Dijete je poprilično zdravo, a i brak nije baš tako loš.

Ostalo je, jedino, da se pouzdam u kolege učitelje. Možda im se srce rastopi pri pogledu na njegove kovrčice pa mu daju sve petice. Osobito kad znaju da je izostao gotovo pet tjedana ovog proljeća zbog slomljene ključne kosti. Ni to nije išlo. O inflaciji odlikaša priča i ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje, a pričaju i  tate u parkiću, koji u slobodno vrijeme (kada ne prate obrazovnu politiku i rade istraživanja  vezana za autoritet učitelja) rade dvostruke šihte kao zaštitari. Pa kako se ta inflacija nije dogodila i u mom slučaju?! Još uvijek je trojka iz matematike u imeniku.  Ok, valjda nisam omiljena u kolektivu.  Maleni je  započeo s učenjem kad se vratio u školu nakon druge operacije, negdje je zablistao, negdje su kovrčice ipak upalile, negdje nikako nije išlo makar sam si s kolegama ok. Skupili smo 57 boda. Jedan famozan za uzorno vladanje (e, to mu je od matere i ćaće). Pričam par dana prije upisa sa starim prijateljem (kojega muka po upisu tek čeka) i raspituje se o bodovnom stanju moga sina. Ja ponosna velim, na što će on, ni pet, ni šest nego MALO.  MALO??? O čemu ti to? To znači da baš i nije bilo lako. Da smo i muž i ja dosta vremena proveli prateći naše srednjerangirano, ne- izvrsno dijete. Da smo puštali da osjeti odgovornost kad mu se „fakat ništa ne da“ (kako idu stihovi njemu drage pjesme). Da sam motivirala i onda kad bi puno lakše bilo otvoriti tešku nadgrobnu ploču iz jednog komada. Mogli smo više i bolje, priznajem. Možda nismo trebali ići na more ili ga razmaziti kupovinom.  Nismo ga ni trebali puštati van. A trening? U takvim okolnostima potpuno neopravdano gubljenje vremena. Kad ni redovne obveze nije izvrsno obavio, a samo mu je priskrbio ozljedu. Možda ga baš nismo trebali podupirati i stajati iza njega, jer, zaboga, nismo baš nešto postigli. 57 boda i to jedva.

I tako ja, s pobjedničkim osmjehom na usnama, srećom u srcu nakon što je postao gimnazijalac (problem je u tome što za njega nije zanat, nije baš ni tehnički potkovan, a poprilično je bistar kad uči) čitam i slušam razne komentare javnih i onih manje javnih- više poznatih. I niti jednom nisam čula hvala ravnateljima srednjih škola gdje je bila navala što su pokušali i uspjeli dobiti odobrenje za nove razredne odjele. Hvala učiteljima koji su, i onda kad nisu imali razloga, ipak motivirali i dali djetetu priliku i ocjenu više. Hvala na informacijama iz škole kada pokupiti dokumente i otići u neku sigurniju varijantu. Hvala na potpori i ljubaznom prijamu. Hvala i onima koji su ostali dosljedni unatoč svemu i rekli da su jabuke jabuke, a kruške kruške. E, to je zemlja u kojoj živim. To su ljudi oko mene.  Tu dijete nije zbroj bodova, tu je ono tek naznaka onog što će postati ili što može postati uz nas.

Ima gimnazija koje su upisale učenike od 50 bodova pa naviše, ima i drugih odličnih i kvalitetnih srednjih škola koje imaju svoju populaciju. Koliko su same škole pronijele mit o odlikašima? Ne baš, na njihovim web stranicama sve je vidljivo. Pronijeli smo ga mi, roditelji, građani, komentatori.  Paradoks je što se čudimo zašto odlikaša ima sve više i više. Meni je to potpuno prirodno. Djeca se upisuju na temelju bodova, jasno. Roditelji će željeti osigurati što više bodova za svoje dijete, jasno. Učitelj neće htjeti biti onaj/ona koji je zapečatio dječju sudbinu, jasno. Što ne štima?  Mnogo toga, ali nije problem u ovim stvarima. Problem je u našem moralu. Iskoristi sve što ti društvo pruža, ako nemaš pravo na to, nema veze, ostvarit ćeš ga.  Nikom ne smetaju učenici koji  na temelju svojih poteškoća/postignuća ostvaruju olakšice. Smetaju oni koji ih nemaju, a ostvaruju ih.  Smetaju horde roditelja koji se ne libe raznoraznih intervencija na vlastitu korist i mreža onih koji to omogućavaju. Sustav mora biti protočan, dakle što više djece ode u srednju školu i završi je to bolje. Pa što ako više djece želi u gimnazije? Društvo koje se mijenja ( a Shakespeare još reče da samo mijena stalna jest) mora odgovoriti na potrebe svojih članova. Ali, i članovi društva moraju raditi na njegovu dobrobit. Plaćati poreze, preskupe tramvajske karte, račune, prijaviti se na stvarnu adresu, boriti se dopuštenim sredstvima.  Biti pošten. Nadati se najboljem.  Dati sve od sebe. Ustati kada se gazi dostojanstvo čovjeka. Voditi svoj život. Pomoći nekome kad možeš, ako ne možeš, ne odmoći.

Nije problem u školama. Moj dojam iz novina i nastupa nadležnih i nenadležnih za školska pitanja je da, ako očistimo škole od izopačenih i prekobrojnih učitelja, koji ništa ne rade ni preko godine, a još manje po ljeti,  čeka nas put u raj. Da je to rasadnik svih nevolja društva. Ne bih bila pedagog kad ne bih vjerovala u moć škole. Ali, dajte molim vas, baš toliko? Školstvo je velik organizam. Poprilično uštiman. Najviše nereda unose prosvjetni savjetnici i njihove fiks ideje. Jer svaki organizam ima svoje zakonitosti i pravila. Ima li zabušanata u njemu? Ima. Da. I to su naše rak rane. Ali svaki ravnatelj, pedagog i kolege ih znaju i rade usprkos njima i sa njima. Osim ako to nisu oni sami. U Finskoj, npr. nema  inspekcije. A u mnogim zemljama vani je ona ustrojena tako da prati što rade djeca, a neposredno onda učitelji. Kod nas su učitelji bad guys. I njih treba… I sami su si krivi što ih nitko ne poštuje… I stalno se nešto bune za plaću, a koliko rade i to im je dosta…

Morala sam sve ovo reći. Pa makar samo sebi. 

putovanje

Optimist: Onaj tko putuje na ničemu od ničega do sreće

Optimist: Person who travels on nothing from nowhere to happiness

                                                                                                                       - Mark Twain

Čitajući knjigu koja obećava (i po preporuci prijateljice, a i po početku), jedan nasumičan redak u kojem majka  opisuje sinu predstojeće krstarenje, otvara mi vatromet asocijacija i sjećanja na dolazak u Arles, grad u južnoj Francuskoj na rijeci Rhoni. 

                        

             

  

Čudesne su iskrice koje zatinjaju u mozgu, čudesno je koliko različitih asocijacija imamo na istu stvar. Kako s istog odredišta dodjemo do potpuno različitog cilja, potpuno različitim putevima. Kako nikada ne znamo kuda će nas misao odvesti. Nedavno sam pročitala kako, zapravo, nije bitno što je pisac htio reći. Bitna je osobna komunikacija s djelom. Bitno je djelo u našoj vlastitoj stvarnosti.

Arles sam ugledala s broda, kako se otvara putnicima namjernicima kao škrinjica s blagom. Nakon smirujuće plovidbe od Avignona rijekom Rhonom, kristalno plavo nebo, mirisi i boje grada prostrli su pred nas živopisnu dobrodošlicu. Kada je putovanje zamišljeno tako da u jednom danu posjetiš više destinacija, osjetila u tom trenutku,od silnih impresija, pomalo otupe. Zato sam se iznenadila kada sam večeras, slučajno, počela razmišljati upravo o Arlesu. Kao da sam ga malo zanemarila. Nepravedno, potpuno. Jer, večaras sam njime potpuno očarana. Iako nije na moru, meni je ostavio intenzivan dojam Mediteranskog grada. Puno boja koje pršte iz arhitekture blagih zemljanih tonova. Plave škure, šarena keramika i tekstil iz dućana, užurbanost oko rimske arene zbog borbe s bikovima (courses camarguaises- borba na provansalski način u kojoj se ne ubija bika). Pomalo snena atmosfera ljetnog popodneva i onda, polako, pred večer, ljudi koji izlaze na ulice grada.  Grad, naravno, snažno odiše Van Goghovskim ugođajem, a nije ni čudo budući da je slikar u njemu živio i naslikao mnoge od svojih najpoznatijih slika. Vrijeme kao da je tada stalo. U Arlesu je prekrasno šetati, sjediti na nekoj od terasa mnogih barova. 

Pogledajte izbor najljepših fotografija, pa ponovno otputujte zajedno sa mnom. Daleko...

p.s. Thanks Anita from Castlescrownscottages for inspirational quote!