Iz nekih razloga, koje možda naslućujem, ali čak nisu ni važni, posebno sam podložna onome što vibrira između ljudi. Oduvijek me fasciniralo ono što struji između osoba, a spada u domenu neizrecivog. Dojam koji nastane kada se susretnemo s nekim toliko posebnim, da, ma koliko kratak susret ili pogled bio, znamo da ćemo uspomenu na njega čuvati kao najdragocjeniju amajliju na nekom posebnom i tajnom mjestu. Amjaliju za kojom povremeno posegnemo da znamo kako smo živi. I da volimo... I, možda, da je jednom davno netko, na isti način, volio nas.
"Neke stvari čovjek može znati, a da mu ih nitko nikada ne kaže."- M. Gavran
Da sjećanja ostanu netaknuta stvarnošću i svakodnevnicom koja nužno potroši čaroliju, čuvam ih iza zatvorenih vrata. Samo ja mogu do njih, toliko su krhka, pa se ponekad pitam jesu li stvarna?
![]() |
| nove ručkice na vitrini |
![]() |
| "stare" ručkice |




