nedjelja, 8. srpnja 2012.

zapažanja jedne pedagogice


Ovih se dana u javnosti lome koplja oko različitih stvari: s jedne strane pregovori Vlade i sindikata državnih i javnih namještenika, pritisci medija i građana na premijera zbog Čačića, a s druge strane sudbine stotinu završenih osnovnoškolaca koji traže svoju životnu ulogu na vratima srednjih škola.
Obitelji ovih potonjih, naravno, proživljavaju svoju dramu, osim ako nisu u kategoriji 60+ (očito, radi se o bodovima) i tako to bude svakog lipnja. Za mene osobno, kao majci jednog  osmaša, po svoj prilici srednjerangiranog, malo po čemu izuzetnog djeteta (osim što  meni predstavlja čitav jedan svijet i što je, onako majčinski, prilično dobro i tipično dijete) priča je započela prošle godine kada sam intenzivnije počela pratiti događaje na srednjoškolskoj pozornici. Padalo mi je na pamet, možda, razvesti se od muža i zatražiti od Centra dokaz da je svoj očinski  posao, u proteklih 14 godina zanemarivao, kako bih osigurala barem pola dodatnog boda. Pokušala sam se sjetiti svih dječjih i ostalih preležanih bolesti. Nije išlo. Dijete je poprilično zdravo, a i brak nije baš tako loš.

Ostalo je, jedino, da se pouzdam u kolege učitelje. Možda im se srce rastopi pri pogledu na njegove kovrčice pa mu daju sve petice. Osobito kad znaju da je izostao gotovo pet tjedana ovog proljeća zbog slomljene ključne kosti. Ni to nije išlo. O inflaciji odlikaša priča i ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje, a pričaju i  tate u parkiću, koji u slobodno vrijeme (kada ne prate obrazovnu politiku i rade istraživanja  vezana za autoritet učitelja) rade dvostruke šihte kao zaštitari. Pa kako se ta inflacija nije dogodila i u mom slučaju?! Još uvijek je trojka iz matematike u imeniku.  Ok, valjda nisam omiljena u kolektivu.  Maleni je  započeo s učenjem kad se vratio u školu nakon druge operacije, negdje je zablistao, negdje su kovrčice ipak upalile, negdje nikako nije išlo makar sam si s kolegama ok. Skupili smo 57 boda. Jedan famozan za uzorno vladanje (e, to mu je od matere i ćaće). Pričam par dana prije upisa sa starim prijateljem (kojega muka po upisu tek čeka) i raspituje se o bodovnom stanju moga sina. Ja ponosna velim, na što će on, ni pet, ni šest nego MALO.  MALO??? O čemu ti to? To znači da baš i nije bilo lako. Da smo i muž i ja dosta vremena proveli prateći naše srednjerangirano, ne- izvrsno dijete. Da smo puštali da osjeti odgovornost kad mu se „fakat ništa ne da“ (kako idu stihovi njemu drage pjesme). Da sam motivirala i onda kad bi puno lakše bilo otvoriti tešku nadgrobnu ploču iz jednog komada. Mogli smo više i bolje, priznajem. Možda nismo trebali ići na more ili ga razmaziti kupovinom.  Nismo ga ni trebali puštati van. A trening? U takvim okolnostima potpuno neopravdano gubljenje vremena. Kad ni redovne obveze nije izvrsno obavio, a samo mu je priskrbio ozljedu. Možda ga baš nismo trebali podupirati i stajati iza njega, jer, zaboga, nismo baš nešto postigli. 57 boda i to jedva.

I tako ja, s pobjedničkim osmjehom na usnama, srećom u srcu nakon što je postao gimnazijalac (problem je u tome što za njega nije zanat, nije baš ni tehnički potkovan, a poprilično je bistar kad uči) čitam i slušam razne komentare javnih i onih manje javnih- više poznatih. I niti jednom nisam čula hvala ravnateljima srednjih škola gdje je bila navala što su pokušali i uspjeli dobiti odobrenje za nove razredne odjele. Hvala učiteljima koji su, i onda kad nisu imali razloga, ipak motivirali i dali djetetu priliku i ocjenu više. Hvala na informacijama iz škole kada pokupiti dokumente i otići u neku sigurniju varijantu. Hvala na potpori i ljubaznom prijamu. Hvala i onima koji su ostali dosljedni unatoč svemu i rekli da su jabuke jabuke, a kruške kruške. E, to je zemlja u kojoj živim. To su ljudi oko mene.  Tu dijete nije zbroj bodova, tu je ono tek naznaka onog što će postati ili što može postati uz nas.

Ima gimnazija koje su upisale učenike od 50 bodova pa naviše, ima i drugih odličnih i kvalitetnih srednjih škola koje imaju svoju populaciju. Koliko su same škole pronijele mit o odlikašima? Ne baš, na njihovim web stranicama sve je vidljivo. Pronijeli smo ga mi, roditelji, građani, komentatori.  Paradoks je što se čudimo zašto odlikaša ima sve više i više. Meni je to potpuno prirodno. Djeca se upisuju na temelju bodova, jasno. Roditelji će željeti osigurati što više bodova za svoje dijete, jasno. Učitelj neće htjeti biti onaj/ona koji je zapečatio dječju sudbinu, jasno. Što ne štima?  Mnogo toga, ali nije problem u ovim stvarima. Problem je u našem moralu. Iskoristi sve što ti društvo pruža, ako nemaš pravo na to, nema veze, ostvarit ćeš ga.  Nikom ne smetaju učenici koji  na temelju svojih poteškoća/postignuća ostvaruju olakšice. Smetaju oni koji ih nemaju, a ostvaruju ih.  Smetaju horde roditelja koji se ne libe raznoraznih intervencija na vlastitu korist i mreža onih koji to omogućavaju. Sustav mora biti protočan, dakle što više djece ode u srednju školu i završi je to bolje. Pa što ako više djece želi u gimnazije? Društvo koje se mijenja ( a Shakespeare još reče da samo mijena stalna jest) mora odgovoriti na potrebe svojih članova. Ali, i članovi društva moraju raditi na njegovu dobrobit. Plaćati poreze, preskupe tramvajske karte, račune, prijaviti se na stvarnu adresu, boriti se dopuštenim sredstvima.  Biti pošten. Nadati se najboljem.  Dati sve od sebe. Ustati kada se gazi dostojanstvo čovjeka. Voditi svoj život. Pomoći nekome kad možeš, ako ne možeš, ne odmoći.

Nije problem u školama. Moj dojam iz novina i nastupa nadležnih i nenadležnih za školska pitanja je da, ako očistimo škole od izopačenih i prekobrojnih učitelja, koji ništa ne rade ni preko godine, a još manje po ljeti,  čeka nas put u raj. Da je to rasadnik svih nevolja društva. Ne bih bila pedagog kad ne bih vjerovala u moć škole. Ali, dajte molim vas, baš toliko? Školstvo je velik organizam. Poprilično uštiman. Najviše nereda unose prosvjetni savjetnici i njihove fiks ideje. Jer svaki organizam ima svoje zakonitosti i pravila. Ima li zabušanata u njemu? Ima. Da. I to su naše rak rane. Ali svaki ravnatelj, pedagog i kolege ih znaju i rade usprkos njima i sa njima. Osim ako to nisu oni sami. U Finskoj, npr. nema  inspekcije. A u mnogim zemljama vani je ona ustrojena tako da prati što rade djeca, a neposredno onda učitelji. Kod nas su učitelji bad guys. I njih treba… I sami su si krivi što ih nitko ne poštuje… I stalno se nešto bune za plaću, a koliko rade i to im je dosta…

Morala sam sve ovo reći. Pa makar samo sebi. 

2 komentara:

Sani kaže...

odličan post, sukladan i mojim razmišljanjima o istoj temi! :)

Nani kaže...

A ja sam mislila da je samo kod nas u Makedoniji takva situacija...
Imaj lep vikend :)