Dom po njenom

Badnjak 2011. Dečki i ja sjedamo u auto i dolazimo do pustog gradilišta na kraju ulice. Nema nikoga. Nema svjetla, nema znakova života. Izgleda da se na tom gradilištu više ništa ne događa. Hladno je i stišćemo se dok čekamo. Naposlijetku dolazi još jedan auto do kraja ulice. Ojdana vadi kutiju sa stvarima, Silvije sjedalicu s bebom. Djevojčica velikih plavih očiju ponosno se lovi za kvaku. Ulazimo u praznu kuću. Na potpuno novoj kuhinji pripremamo čaj. Stojimo uz kuhinjski otok jer nema stolica. U jaknama smo. Dečki trče po sobama s djevojčicom. Nema prepreka, osim tu i tamo nehajno odložen neki komad alata i zmija od produžnog kabla.

Badnjak 2012. Dečki i ja sjedamo u auto svečano odjeveni. Vozimo se do kraja  kroz tihu ulicu obiteljskih kuća. U svakoj od njih krije se neka  priča. Dolazimo do sive kuće osvjetljenih prozora. Kroz francuski prozor pogled na ukrašeno božićno drvce. Zvonimo. Otvraju nam Ojdana i Silvije sjajno raspoloženi. Pjevaju i pijuckaju vino. Sami su. U kući ugodna glazba, toplo je i svečano. Protežu se fini mirisi makar Ojdana primjećuje kako kasni s večerom.  Priprema se riba, krumpir s celerom i i portugalski tart Jamieja Olivera. Dok čekamo večeru grcikamo sireve s grožđem. Uskoro stižu i djevojčice...

Početkom ove godine donijela sam vam priču o gajbici. O mojoj prijateljici Ojdani koja živi u malom stanu s velikim mužem i malenim djevojčicama. I čeka preseljenje. Dočekala je. I priča dalje ide ovako:

Sandrini Novi dvori

Nekim se ljudima ostvari san. Moja je susjeda Sandra nedavno odselila. Ravno u svoje snove. Provjerila sam kako se živi u Dreamlandu. Prepoznat ćete stil. To se pamti!!! Malo priče, puno slika.

 

 

 

 A onda smo, u šetnji, naišli na kapelicu u kojo se upravo održalo vjenčanje. Po mom  sudu, najljepše mjesto za reći DA koje sam vidjela. Trebam li reći da je upravo ta kapelica bila mjesto na kojem je Sandra, jednog listopadskog dana, učinila moga bivšeg susjeda jako sretnim čovjekom???