sunday morning

neki su dani, naprosto, sami po sebi lijepi...a neke treba učiniti lijepima ;)

Početak je uvijek sada, govorim svojim učenicima... Onda, neka sada počne lijepo:

autentičnost

 Nije lako prihvatiti sebe, zar ne? Negdje u gimnazijskim danima, naletjela sam na latinsku poslovicu koja kaže kako svima drugima treba često opraštati, sebi nikad. I dobrim sam se djelom života time rukovodila. A onda sam srela dragu prijateljicu i, u gotovo beskarjnim razgovorima, od nje naučila kako, kad učiniš nešto neoprostivo, trebaš sebi oprostiti. Jednostavno.

Ima jedan blog... štoviše, jedan od nagrađavanijih blogova iz kojeg se izrodila i knjiga (http://1000awesomethings.com/).Autor ga je pokrenuo u turbulentnom razdoblju života. Piše o tisuću divnih stvari. Između ostalog što spominje u knjizi, govori i o fenomenu autentičnosti. Jako me se dojmio izbor pojmova (uvjerite se sami) Epa, red je da i ja progovorim o tome... Autentičnost za mene znači biti ono što jesi, bez obzira na okolinu, trendove, zahtjeve, društvene uloge. Autentičnost za mene znači  prihvatiti sebe i druge, bezuvjetno. Onako kako te prihvaća obitelj dok si beba: s potpunim obožavanjem. To su sve one stvari koje te vesele, to je tvoj stil, to su knjige koje biraš- trash ili pretenciozne, svejedno. Televizijski program koji gledaš, papir koji recikliraš, kompost koji radiš, struja koju trošiš. Održivi razvoj. Autentičnost je život: na terasi bistroa, s pogledom na krovove, s debelim minusom na bankovnom računu ali s punim srcem i dušom. Autentičnost: s pet kila viška ili manjka, svejedno, to si ti... Single ili u braku, s djecom ili bez. U malenom slatkom stanu ili velikoj fancy kući. Za autentičnost treba odvažnosti i namjere, drskosti da budeš TI.

Treba biti prisutan. Treba biti sada. Svjestan sebe i drugih. Zadovoljan sobom. Aktivan zbog sebe. Na mjestu na kojem želiš biti, zbog sebe. Činiti izbor. Činiti razliku. Živjeti svoj život iz potpuno sebičnih razloga.

Lijepo poslije podne je bilo: šetnja gradom, kavica na jednoj od najboljih terasa u gradu, draga moja Mel, kolači... Pa što, nije sve idealno, ali to i onako nije moguće postići...

razbibriga

prugasta strana prekrivača

Prepoznajem nervozu zbog nemoći koju čovjek osjeti uslijed suočavanja s bolešću bližnjih. Jučer sam posjetila tatu u bolnici i srce mi se slama zbog onoga kroz što prolazi. Da mogu uzeti djelić na sebe, bilo bi mu lakše. S nevoljom se nosimo na razne načine, ali većina nas traži nekakvu razbibrigu. Nešto što će zaokupiti misli da ne švrljaju po bespućima panike, tuge, malodušja.

Moja razbibriga dolazi u obliku jastučića za spavaću sobu. Novi prekrivač zahtjeva i nove jastučiće. Sad sam napokon shvatila u čemu je stvar s tim prekrasnim greengate prekrivačem: dosadašnji jastučići na njemu izgledaju nepovezano. Ozbiljno pristupam kreiranju nove postave, pretražujem net na temu, osmišljavam, kombiniram... Taman mislim da sam završila s nečim, kad moj um već pronalazi novi projekt.

Idem raditi keksiće od zobenih pahuljica i jabuke koje ću odnijeti po podne tati, a i dečki ih vole ponijeti u školu. Treba još i ručak skuhati, pa onda već spomenuti spoj s vešom. To su uobičajene  sitnice koje pružaju privid svakodnevnice. Donose smirenje i osjećaj kontrole.

cvjetna strana prekrivača

Još ću vam pokazati moj novi badić. Tako je retro i chic. Jedva čekam prošetati u njemu prvih vrelijih dana na opatijskoj plaži: barem tako to zamišljam...

 Kao stvoren je za dokone dame s knjigom u ruci i šeširom na glavi koje dane provde na terasi hotela Kvarner, a večeri u romantičnoj šetnji opatijskim parkovima i ulicama.

ciljevi

Dobro je postaviti ciljeve kako bi znali kamo ići. Vizualni sam tip, što znači da mi osjećaj zadovoljstva pruža pogled na listu ispunjenih ciljeva. Ovaj blog mi pruža ispunjenje, budući da često kroz post najavim neki cilj. Zašto volim zapisati planove i ciljeve? Ponekad mi se čini da se misli materijaliziraju samo ako ih zapišem i vidim, kao da postaju stvarne i konkretne stvari. A ako se radi o nečemu što namjeravam, kad to ostvarim i prekrižim na popisu čini mi se da sam na vrhu svijeta. Gle, uspjela sam još jednom nadmudriti život, vrijeme ;) mislim si ja naivno. A znamo da je naivcima kroz život lakše.

Jučer sam iskoristila poklon masažu koju sam dobila od brata i šogorice za rođendan. Ljudi, doslovno skinula golem teret s leđa.

Večeras: noć biologije s dječacima. Sutra: pospremanje i šetnja. Nedjelja: veseli rastanak s hrpom neopeglanog veša koji, kako mužić kaže, izlazi i iz frižidera. A najvažnije od svega, mislima uz tatu na operaciji, šaljem pozitivne vibracije i podršku. Jer, naivna ja, vjerujem kako drugačije ne može biti.

ne prosuđuj knjigu po korici

Danas je kod mene bila prijateljica. Uz kavu, smjeh i kolač, bacila je pogled na knjigu koja je lijeno bačena u stranu u trenutku kad je ušla. "Momak sa sela?! Ivana, kakva ti je to knjiga?" 

Ok, priznajem zvuči grozno, a tako i izgledaju korice. To je jedna od onih knjiga na koje bi ja, zbog predrasude, prezrivo otpuhnula, da nije moje druge prijateljice koja mi ju je preporučila. Tematizira muško ženske odnose, baveći se pitanjem je li moguće uopće ostvariti vezu između urbane vegetarijanke opsjednute kulturom i švedskog seljaka među kojima je velika privlačna sila. Slučajan susret, slučajna iskra, ima li takva ljubav budućnost? Provocira opisima njihovih misli i razgovora, više sam puta željela uskočiti u roman i potaknuti ih da grade mostove između sebe (profesionalna deformacija), da iskoče iz svojih uloga koje su naučili igrati i s kojima su mislili da su sretni. Podsjetila me da se život sastoji od niza izbora koje činimo, a svaki od njih treba proizaći iz duše, a ne poze. Bilo da je ta poza intelektualni, materijalni, kulturalni ili bilo koji drugi snobizam.

U knjizi se spominje priča o muškarcu i ženi koji žive svatko na svojoj zvijezdi. Toliko se vole da kroz svemir sagrade most od zvijezda. Zgodno...

Koliko knjiga preskočimo zbog korica? Koliko ljudi? Ipak, vjerujem da knjiga nađe svoj put do onoga kome je namijenjena, u trenutku kada je potrebna. Tako knjige liječe. A i ljudi nam u život najčešće dođu neobjašnjivo, samo ako ih pustimo unutra.

Danas je čak bilo i sunca. To je to, usponi i padovi, jing i jang. Očaravajuća predvidljivost i prolaznost. Sinoć sam promijenila dekoraciju na komodi, da malo potaknem protok energije u stanu. Još da mi je  oplemeniti garderobni ormar s nekim opaženim novitetima i proljeće, čekam te!!!

pusa, ivana

Dan je siv, mokar i hladan. Toliko glasno slušam glazbu kako ne bih čula vlastite misli. Djeluj, radi, budi aktivna- preduvjeti psihičke stabilnosti... a  tanka je granica između stabilnosti i mrtvila.

Ponekad bih razbila sve svoje pažljivo birane sitnice da bih si dokazala da sam živa... a ponekad se osjećam živom baš zbog njih, odnosno priče koje prodaju o meni...





"When you're talkin' to yourself
And nobody's home
You can fool yourself
You came in this world alone, alone

So nobody ever told you baby
How it was gonna be
What'll happen to you baby?
Guess we'll have to wait and see"
- estranged, G'N'R

sve što želim za rođendan

Bitka s vremenom je unaprijed izgubljena, osim ako se u nju ne upuštaš. Nemam problema s konceptom vremena koje prolazi, dapače, u tome nalazim utjehu kad mi je teško. Stoga, svake se godine veselim svom rođendanu kao prilici da osvježim siječanjski dan  razgovorima s dragim ljudima, kolačima i osmjesima. Nemam određena očekivanja, osim da budem zadovoljna u svojoj koži.

Ove sam godine, suočena s nesanicom uoči rođendana, odlučila prihvatiti sebe u potpunosti. Svakoj se svojoj  mani iznutra osmjehnuti. Večer je završila pozdravom svakom unutarnjem organu i želji da me slušaju u narednoj godini. Odlukom da si oprostim, kad god učinim nešto neoprostivo. Odlukom da sama sebi pokušam  pokloniti najveći od svih darova- spokoj.



Ujutro sam si napravila maleni darak. Radi se o platnenom srčeku, nastalom od predrage ljetnje haljine koja je   proživjela najbolje dane . Onaj tko me dobro pozna, zna da je nespretna obrada toga srčeka vrhunac moje umješnosti. Možda je rad skroman, no, srce cijeli dan grije ;))

Budući da je muž stavio veto na luster u dnevnoj sobi, ( čudno 1,93 m visokom liku  nije vrhunac zabave igrati glavomet s kristalima) morala sam se snaći. Zamislila sam luster, luster je morao doći. Onda, domišljate žene, dogovorila sam se s mamom da preuzmem njezin koji joj u potpunosti ne odgovara, a meni je lijep. Luster nisam kupila, znači nisam zanemarila uvaženo mišljenje moga dragog. Luster sam, tako reći, dobila ;)) I, od jučer ponosno visi iznad stolića u boravku, a mister D. kaže da čak i nije loše. Hehehe...

Drago mi je da su od prekjučer u mom ormaru još i dva primjerka koja mjerkam cijele zime iz Zare. Volim kad me na sniženju dočeka ono što sam skenirala od ranije.




Uglavnom, uz puno dobrih želja i neku sitnicu za dušu, u sljedećoj godini života i ne očekujem ništa manje od sreće... A sada čekam snijeg.

:((

Ponekad je teško prihvati stvarnost i navući zastore preko prozora u zamišljeni svijet. Pogotovo ako je ono što vidimo kroz prozor kao nagovještaj, kao mogućnost,  jednako onome što zamišljamo u svom životu dalje. I što te u tome trenutku može utješiti ili pomoći da pronađeš svjetlost? "Kako da ikada uspijemo u ovom svijetu, u kojemu nema čak ni svjetlosti da bismo vidjeli neprijatelja?" (S. Rushdie)

Promatram prirodu, promatram kako se događaju stvari kad ih ne očekuješ, a opet se sve na koncu poklopi kao slagalica. I shvatiš kako su i poplave, i požari, i potresi i smrti djelovi neke veće sheme, veće od nas samih i veće no što naš um uopće može pojmiti. A da se suočimo s tom zastrašujućom veličinom, može nam pomoći samo vjera da će na kraju sve doći na svoje mjesto. "Vjeruj vlastitim očima i upast ćeš u gomilu nevolja" (Rushdie). Ali, vjeruj srcu, otpusti ogorčenost i bijes, otvori mjesto nadi i dobroti.

." Nikada ne odbacuj čudo svojih suza. One donose mora iscjeljenja i potoke radosti. Katkad su one najbolje riječi koje srce može izreći."(W. P. Young). Zato danas plačem...

Zbogom dušice moja, zbogom snoviđenje...

sretna...

 nova godina...

dvije čašice s Britanca za sretne početke... nadam se mnogim prilikama za nazdraviti u Novoj godini ;)

evo me...

Jeste li primjetili kako su dani sve kraći i kraći?! Hvata li vas zbog toga depra ili, poput mene, uživate u nekom kutku ispod mekane dekice, uz pokoju svijeću i knjigu? 

Zanemarila sam pisanje otkako je počela škola. To za mene znači puno papira i obveza i na poslu i doma budući da sam ponosna mama teena koji se ove jeseni prvi puta susreće s prirodoslovljem (a čini se kako je nadaren na mene ;)). Prošlo je već dva mjeseca, iako ja imam osjećaj da je prošlo dva, tri tjedna.

Vrijeme baš ne i ne sliči na kraj studenog, ali izlozi svejedno najavljuju advent. Slatko vrijeme iščekivanja, druženja, "domičarenja"- to je moj izraz za povlačenje po kući u dane apsolutno neprikladne za boravak vani. Možda me resi naivnost, ali svake godine padnem na sliku idealne obiteljske zime. Motivi su nam različiti, trgovcima zarada, meni ugođaj, ali to je moj način  snalaženja u kaotičnom svijetu. Moj maleni mikro kozmos u kojemu je sve skladno, simetrično, cozy, prijazno...poput Vivaldijevih godišnjih doba koja mi čine zvučnu kulisu prilikom pisanja ovog posta. Uređeno i organizirano. Sigurno i toplo. Warm safe place, rekao bi Axl Rose.

Novost u zagrebačkoj ponudi je Zara home. Meni je baš to falilo. Oduševljena sam iako nisam odabrala u prvom obilasku ništa za sebe.

Kao uvod u božićnu ludnicu, hajdemo malo prokomentirati. Kako vi stojite s Božićem i što vam predstavlja? 

Nadam se da ću vam sljedeći put pokazati kako to izgleda u nekim stanovima, a do tada, šššš, slatko čekanje uz sličice iz Green gate kolekcija...

ivana