Danas je kod mene bila prijateljica. Uz kavu, smjeh i kolač, bacila je pogled na knjigu koja je lijeno bačena u stranu u trenutku kad je ušla. "Momak sa sela?! Ivana, kakva ti je to knjiga?"
Ok, priznajem zvuči grozno, a tako i izgledaju korice. To je jedna od onih knjiga na koje bi ja, zbog predrasude, prezrivo otpuhnula, da nije moje druge prijateljice koja mi ju je preporučila. Tematizira muško ženske odnose, baveći se pitanjem je li moguće uopće ostvariti vezu između urbane vegetarijanke opsjednute kulturom i švedskog seljaka među kojima je velika privlačna sila. Slučajan susret, slučajna iskra, ima li takva ljubav budućnost? Provocira opisima njihovih misli i razgovora, više sam puta željela uskočiti u roman i potaknuti ih da grade mostove između sebe (profesionalna deformacija), da iskoče iz svojih uloga koje su naučili igrati i s kojima su mislili da su sretni. Podsjetila me da se život sastoji od niza izbora koje činimo, a svaki od njih treba proizaći iz duše, a ne poze. Bilo da je ta poza intelektualni, materijalni, kulturalni ili bilo koji drugi snobizam.
U knjizi se spominje priča o muškarcu i ženi koji žive svatko na svojoj zvijezdi. Toliko se vole da kroz svemir sagrade most od zvijezda. Zgodno...
Koliko knjiga preskočimo zbog korica? Koliko ljudi? Ipak, vjerujem da knjiga nađe svoj put do onoga kome je namijenjena, u trenutku kada je potrebna. Tako knjige liječe. A i ljudi nam u život najčešće dođu neobjašnjivo, samo ako ih pustimo unutra.
Danas je čak bilo i sunca. To je to, usponi i padovi, jing i jang. Očaravajuća predvidljivost i prolaznost. Sinoć sam promijenila dekoraciju na komodi, da malo potaknem protok energije u stanu. Još da mi je oplemeniti garderobni ormar s nekim opaženim novitetima i proljeće, čekam te!!!
pusa, ivana
Nema komentara:
Objavi komentar