Vrčevi

 

Ima ih  starih i novih. Ima ih "uvezenih" i poklonjenih. Ono što ih povezuje jest moja strast prema njima. Može me se sresti kako lutam po Britancu i tražim samo vrčiće za mlijeko ;) Veliki ili mali, svejedno. Jednobojni ili cvjetasti. Fali mi samo prugasti, zar ne? Nadam se da će nam se uskoro pridružiti jedan ovakav ...

Prošla je godina otkako sam započela Oblak. U ovom slavljeničkom postu želim zahvaliti svim  znanim i neznanim ljudima koji svrate u moj virtualni kutak, koji svojim blogovima i slikama čine da mi je život ispunjeniji i ljepši.

Ljepota ima terapeutski učinak na dušu. Hrani je i uzdiže. Zato nam je važno umijeće življenja: u svakodnevnim stvarima i aktivnostima pronaći iluziju sreće.

Opet je sezona bazginog soka (mmmmm), opet je trava otežala i nabujala, večeri su opet kao stvorene za pjesmu i prijateljstva. Ova je malena lampica pronašla put do mojeg prozora, da mi osvijetli srce sjećanjem na dragu susjedu Sandru o čijem ću stanu detaljnije uskoro.

Naišla sam u jednom našem supermarketu na zgodne šalice...  inače su mi slaba strana, imam ih mnoštvo.

novosti...

Budući da su dečki bili izvan grada, vrijeme sam trošila ostvarivanjem svih ideja koje su mi se akumulirale još od zime... Iako ih obožavam, veselila sam se vremenu koje sam imala samo za sebe...

Naišla sam na zgodno postolje za lampu, pa je ono "Cath Kidston" sjenilo napokon dobilo para. Sat kao kompenzacija za službeni put (DNEVNICE :))) Širmići za  Ikein luster kojeg još očekuje farbanje preko ljeta u bijelo. I napokon, dugo očekivana fotelja- kao svojevrsni dar za godišnjicu braka (14.)

Stigli su i jastuci za spavaću... čini mi se da sam na dobrom putu...

Pozdrav svima... posebno novim  suputnicima namjernicima... xxx

A tribute to the royal wedding

Eh, da jučer je bio značajan dan. Za mene zato što mi je bio slobodan dan koji sam odlučila provesti u pidžami, uz finu hranu, ugađajući sebi, onako: za moj pojam kraljevski. Zato što su mi mama i tata (znači da je fit, bravo!) svratili na kavu ujutro, zato što su mi se dečki po podne vratili nakon pet dana nogometnog kampa. Zato što sam pila kavu s prijateljicom, bez žurbe.

Gledala sam i vjenčanje, naravno. Zašto? Zato što sam bila doma, zato što padam na sladunjave priče, zato što volim evrything british, zato što volim lijepe stvari, zato što mi jučerašnji dan nije bio predviđen za "ozbiljne" stvari. Čitajući komentare u dnevnim novinama uoči i nakon vjenčanja, ne mogu se oteti dojmu da su svjetovi nekih kolumnista zacijelo vrlo mali, žučljivi, zajedljivi. Jer, poznajemo li mi Williama i Kate? Znamo li u kakvim su oni odnosima? Koliko nas je imalo priliku rasti kao princ, kao dijete mega popularne Lady Di? Znamo li da je Kate čekala da je princ zaprosi? Nije li možda on nju čekao (ultimativna feministička bajka)? Donosimo sudove i komentare bez da se to od nas očekuje. Ja doista ne znam kakvi su oni, možda su napuhani i prazni, ambiciozni karijersti, možda su fini i pristojni... znam da su jučer savršeno odigrali svoje kraljevske uloge. A i da je, kao i svakom paru, pred njima veliko iskušenje. Kad god razmišljam o braku/vezi sjetim se riječi svoje drage profesorice s faksa: brak je kao šetnja po plaži, među milijun običnih i neuglednih zrnaca pijeska, nađeš jedan biser koji je toliko poseban i rijedak, da se isplati hodati po vrućem i neugodnom pijesku.

Treba napraviti svoj mikro svijet: u njega pospremiti ono što želiš da u njemu bude, a isključiti ono što te truje. Stara mudrost: ako misliš da je svijet nesiguran, mračan, vrlo je vjerojatno da je u tvojoj glavi tako. Vidiš li čašu polupunom ili polupraznom? Treba stvoriti pozitivnu energiju koja pokreće i kada karte koje dobiješ nisu dobitne. Pri tome je posve svejedno jesi li princ ili commoner!

Zadar, Croatia

Polako se završava i ovaj dan. Pun sitnih iznenađenja i uzbuđenja za mene. Jedna od stvari na kojoj radim jest projekt jastučića za spavaću sobu. Danas sam dala krojačici upute što da napravi, tako da jedva čekam vidjeti rezultat. U međuvremenu istražujem na netu, po časopisima i, naravno, zamišljam kamo će me moja iluzija odvesti. Jako, jako sam nestrpljiva, ali i nervozna: hoće li dobro ispasti ili sam krenula u potpuno krivom smjeru? Kako se odlučiti između milijun lookova koji  izgledaju zavodljivo na slikama? Kako pronaći sebe? Imam osjećaj da sam s prošlom postavom imala početničku sreću koja mi, čini se, sada izmiče. Jer nikako da se familijariziram s novim prekrivačem. Trebalo bi rentati stvari, da se upoznamo kroz neko vrijeme!!! Ako se ja ovako mučim s jastucima i prekrivačima za krevet, ne želim ni misliti kako je mojoj prijateljici koja sada oprema cijelu kuću: od početka, tj. od parketa i pločica. Slatke, ali ipak muke!

Prošlog sam  tjedna šetala Zadrom. Proljeće, more, ljudi... Slatki lokali, lijep grad, dobro društvo. Ima nešto u boravku na pustoj plaži, nešto smirujuće. Veličanstveno. Ogrnuta šalom jer je puhala bura, željela sam provesti vječnost na molu- ali vrijeme, varljivo kako i jest, brzo me je pokrenulo. Čini mi se kao da uvijek negdje moraš ići, uvijek stremiš, imaš cilj, nešto za napravit, nekuda doći, nekoga tko čeka. Nije bilo dovoljno vremena za mene, a opet, bilo ga je i previše: u stvari, nije važno koliko vremena negdje provedeš, važno je taj  tren urezati u svoju vječnost. Kad kažem da je bilo previše vremena za mene, mislim na sve što sam ponijela iz Zadra doma: sve utiske, sve stvarčice, sve trenutke, sve vedute grada. A to je i više nego dovoljno. 

Šećući se gradom, naišla sam na slatki, maleni dućančić: u njemu puno ručno rađenih jabučica, kruškica, medvjedića, brodića. sve od  skladnih i biranih tkanina. Kao da sam ušetala u dobru priču. Drago mi je da se stvari pomiču od dosadnih, kičastih, kineskih suvenira prema atraktivnim i osmišljenim sitnicama koje dom čine domom. Možda ću vas  uspjeti nekom drugom zgodom malo više upoznati s asortimanom iz dućana, za sada samo ono što je sa mnom doputovalo.

Sretni bili, mili moji...pusa

ivana

sunday morning

neki su dani, naprosto, sami po sebi lijepi...a neke treba učiniti lijepima ;)

Početak je uvijek sada, govorim svojim učenicima... Onda, neka sada počne lijepo:

autentičnost

 Nije lako prihvatiti sebe, zar ne? Negdje u gimnazijskim danima, naletjela sam na latinsku poslovicu koja kaže kako svima drugima treba često opraštati, sebi nikad. I dobrim sam se djelom života time rukovodila. A onda sam srela dragu prijateljicu i, u gotovo beskarjnim razgovorima, od nje naučila kako, kad učiniš nešto neoprostivo, trebaš sebi oprostiti. Jednostavno.

Ima jedan blog... štoviše, jedan od nagrađavanijih blogova iz kojeg se izrodila i knjiga (http://1000awesomethings.com/).Autor ga je pokrenuo u turbulentnom razdoblju života. Piše o tisuću divnih stvari. Između ostalog što spominje u knjizi, govori i o fenomenu autentičnosti. Jako me se dojmio izbor pojmova (uvjerite se sami) Epa, red je da i ja progovorim o tome... Autentičnost za mene znači biti ono što jesi, bez obzira na okolinu, trendove, zahtjeve, društvene uloge. Autentičnost za mene znači  prihvatiti sebe i druge, bezuvjetno. Onako kako te prihvaća obitelj dok si beba: s potpunim obožavanjem. To su sve one stvari koje te vesele, to je tvoj stil, to su knjige koje biraš- trash ili pretenciozne, svejedno. Televizijski program koji gledaš, papir koji recikliraš, kompost koji radiš, struja koju trošiš. Održivi razvoj. Autentičnost je život: na terasi bistroa, s pogledom na krovove, s debelim minusom na bankovnom računu ali s punim srcem i dušom. Autentičnost: s pet kila viška ili manjka, svejedno, to si ti... Single ili u braku, s djecom ili bez. U malenom slatkom stanu ili velikoj fancy kući. Za autentičnost treba odvažnosti i namjere, drskosti da budeš TI.

Treba biti prisutan. Treba biti sada. Svjestan sebe i drugih. Zadovoljan sobom. Aktivan zbog sebe. Na mjestu na kojem želiš biti, zbog sebe. Činiti izbor. Činiti razliku. Živjeti svoj život iz potpuno sebičnih razloga.

Lijepo poslije podne je bilo: šetnja gradom, kavica na jednoj od najboljih terasa u gradu, draga moja Mel, kolači... Pa što, nije sve idealno, ali to i onako nije moguće postići...

razbibriga

prugasta strana prekrivača

Prepoznajem nervozu zbog nemoći koju čovjek osjeti uslijed suočavanja s bolešću bližnjih. Jučer sam posjetila tatu u bolnici i srce mi se slama zbog onoga kroz što prolazi. Da mogu uzeti djelić na sebe, bilo bi mu lakše. S nevoljom se nosimo na razne načine, ali većina nas traži nekakvu razbibrigu. Nešto što će zaokupiti misli da ne švrljaju po bespućima panike, tuge, malodušja.

Moja razbibriga dolazi u obliku jastučića za spavaću sobu. Novi prekrivač zahtjeva i nove jastučiće. Sad sam napokon shvatila u čemu je stvar s tim prekrasnim greengate prekrivačem: dosadašnji jastučići na njemu izgledaju nepovezano. Ozbiljno pristupam kreiranju nove postave, pretražujem net na temu, osmišljavam, kombiniram... Taman mislim da sam završila s nečim, kad moj um već pronalazi novi projekt.

Idem raditi keksiće od zobenih pahuljica i jabuke koje ću odnijeti po podne tati, a i dečki ih vole ponijeti u školu. Treba još i ručak skuhati, pa onda već spomenuti spoj s vešom. To su uobičajene  sitnice koje pružaju privid svakodnevnice. Donose smirenje i osjećaj kontrole.

cvjetna strana prekrivača

Još ću vam pokazati moj novi badić. Tako je retro i chic. Jedva čekam prošetati u njemu prvih vrelijih dana na opatijskoj plaži: barem tako to zamišljam...

 Kao stvoren je za dokone dame s knjigom u ruci i šeširom na glavi koje dane provde na terasi hotela Kvarner, a večeri u romantičnoj šetnji opatijskim parkovima i ulicama.

ciljevi

Dobro je postaviti ciljeve kako bi znali kamo ići. Vizualni sam tip, što znači da mi osjećaj zadovoljstva pruža pogled na listu ispunjenih ciljeva. Ovaj blog mi pruža ispunjenje, budući da često kroz post najavim neki cilj. Zašto volim zapisati planove i ciljeve? Ponekad mi se čini da se misli materijaliziraju samo ako ih zapišem i vidim, kao da postaju stvarne i konkretne stvari. A ako se radi o nečemu što namjeravam, kad to ostvarim i prekrižim na popisu čini mi se da sam na vrhu svijeta. Gle, uspjela sam još jednom nadmudriti život, vrijeme ;) mislim si ja naivno. A znamo da je naivcima kroz život lakše.

Jučer sam iskoristila poklon masažu koju sam dobila od brata i šogorice za rođendan. Ljudi, doslovno skinula golem teret s leđa.

Večeras: noć biologije s dječacima. Sutra: pospremanje i šetnja. Nedjelja: veseli rastanak s hrpom neopeglanog veša koji, kako mužić kaže, izlazi i iz frižidera. A najvažnije od svega, mislima uz tatu na operaciji, šaljem pozitivne vibracije i podršku. Jer, naivna ja, vjerujem kako drugačije ne može biti.

ne prosuđuj knjigu po korici

Danas je kod mene bila prijateljica. Uz kavu, smjeh i kolač, bacila je pogled na knjigu koja je lijeno bačena u stranu u trenutku kad je ušla. "Momak sa sela?! Ivana, kakva ti je to knjiga?" 

Ok, priznajem zvuči grozno, a tako i izgledaju korice. To je jedna od onih knjiga na koje bi ja, zbog predrasude, prezrivo otpuhnula, da nije moje druge prijateljice koja mi ju je preporučila. Tematizira muško ženske odnose, baveći se pitanjem je li moguće uopće ostvariti vezu između urbane vegetarijanke opsjednute kulturom i švedskog seljaka među kojima je velika privlačna sila. Slučajan susret, slučajna iskra, ima li takva ljubav budućnost? Provocira opisima njihovih misli i razgovora, više sam puta željela uskočiti u roman i potaknuti ih da grade mostove između sebe (profesionalna deformacija), da iskoče iz svojih uloga koje su naučili igrati i s kojima su mislili da su sretni. Podsjetila me da se život sastoji od niza izbora koje činimo, a svaki od njih treba proizaći iz duše, a ne poze. Bilo da je ta poza intelektualni, materijalni, kulturalni ili bilo koji drugi snobizam.

U knjizi se spominje priča o muškarcu i ženi koji žive svatko na svojoj zvijezdi. Toliko se vole da kroz svemir sagrade most od zvijezda. Zgodno...

Koliko knjiga preskočimo zbog korica? Koliko ljudi? Ipak, vjerujem da knjiga nađe svoj put do onoga kome je namijenjena, u trenutku kada je potrebna. Tako knjige liječe. A i ljudi nam u život najčešće dođu neobjašnjivo, samo ako ih pustimo unutra.

Danas je čak bilo i sunca. To je to, usponi i padovi, jing i jang. Očaravajuća predvidljivost i prolaznost. Sinoć sam promijenila dekoraciju na komodi, da malo potaknem protok energije u stanu. Još da mi je  oplemeniti garderobni ormar s nekim opaženim novitetima i proljeće, čekam te!!!

pusa, ivana