Nikada toliko vremena ne posvećujem razmišljanju o istom, doli u kasnu jesen. Nema boljeg ambijentalnog ugođaja za čitanje poezije od mračnih jesenjih večeri. Nekako, lišće koje je uglavnom već opalo s grana, kratki sati, magla, hladnoća, svjetlost svijeća i miris aromatičnog čaja u meni izazivaju osjećaj ugode, smiraja, prolaznosti. Panta rei, sve teče...

moj prijedlog za adventski vijenčić: bijele svijeće, češeri, bršljan, jeline grančice u košari od pruća <3>

Opet je gotovo protekla godina. I opet se prišuljalo vrijeme da s gornje police skinem najveću kutiju, punu blagdanskih dekoracija. Da zatvorim oči, ušuškana ispod tople, smeđe, pletene dekice i zamislim sjaj ovogodišnjih ukrasa. Da odlepršam u svoju privatnu bajku.

Ugodan vikend svima! Sljedećeg budni sanjamo!!!

Komadić jeseni u mome domu

Iako mi je stan  podosta (za moj ukus) nedefiniran i kaotičan jer su mjeseci očekivanja preseljenja učinili svoje, ipak sam uspjela unijeti dašak jeseni u prostor.

Kako stvari sada stoje, još neko vrijeme ostajemo ovdje. Pred nama je proces osvježenja. Pomalo kaskam sa zadacima jer mi se uvijek nešto ispriječi u realizaciji, no, nadam se, da ćemo do Božića uživati u oživljenom ambijentu.

Započela sam sa velikim pospremanjem. Puno sitnica koje sindromom hrčka skladištim za koje kakve prilike (nikad se ne zna kada ću se nečeg sjetiti) bez milosti bacam iz kuće nastojeći pročistiti prostor za nove početke.

Gomila je smeća i u meni i oko mene. Čeka me puno posla, nije lako. Ali je nužno.

Ima zvijezda koje blistaju čak i u najcrnjoj noći. Što je tama gušća, sjaj je jači! Hvala što ste tu.

Sandrini Novi dvori

Nekim se ljudima ostvari san. Moja je susjeda Sandra nedavno odselila. Ravno u svoje snove. Provjerila sam kako se živi u Dreamlandu. Prepoznat ćete stil. To se pamti!!! Malo priče, puno slika.

 

 

 

 A onda smo, u šetnji, naišli na kapelicu u kojo se upravo održalo vjenčanje. Po mom  sudu, najljepše mjesto za reći DA koje sam vidjela. Trebam li reći da je upravo ta kapelica bila mjesto na kojem je Sandra, jednog listopadskog dana, učinila moga bivšeg susjeda jako sretnim čovjekom???

 

Priča o Aix en Provenceu

Obavijest za one kojima sam dosadila pričajući o dojmovima s puta u Francusku: 

Prikupljam donacije za novo putovanje. Mama je presušila. Broj žiro računa šaljem e-mailom.

Onima kojima još nisam, pridružite mi se!

Možda se pitate zašto sad opet  ona o Francuskoj?! Splet okolnosti uvelike ovisi u kojem će me smjeru misli odvesti. A danas, od samog jutra, idu prema Aix en Provenceu (molim da zažmire oni koji se malo bolje razumiju u jezik, čita se  Eks an Provans).

Dok sam pila jutarnju kavicu i po stoti put prelistavala časopise o unutrašnjem uređenju za dobro jutro, pogled mi je privlačilo klupko špage. Gledam ja u njega, sve nekako razmišljajući da me podsjeća na lan koji se koristi u izradi prekrasnih ogrlica u koje sam se zaljubila pri šetnji gorespomenutim gradom. Ako se pitate zašto nisam kupila ogrlicu, nemojte, to sam se pitala cijelu prošlu godinu. Odgovor je glup i složen.

Odlučila sam se, u duhu rođendanskih odluka, okušati  u nečem novom. I napravila sam si ogrlicu. Moram samo osmisliti kopčanje, ali jako sam zadovoljna ishodom. Prije nego što vam pokažem ističem da je ona za moju uporabu, da se meni sviđa i da nisam dizajner nakita. Čak nikad nisam niti napravila nikakav komad nakita. N I K A D A.  A tako neodoljivo podsjeća na šarm provansalskog grada u kojem se spaja lakoća mediteranskog življenja i jednostavnost (savoir vivre) kontinentalne Francuske.

A sada, dame i gospodo (ok, sigurno više dame ;-)) Kod ogrlice me je oduševio spoj grube špage i finih bisera. Ova nije s finim nego s plastičnim perlama, a sa špagom nisam baš odveć vješta, ali definitivno će izdržati dok ponovno ne odem pa uzem pravu stvar.

ljetna sjećanja

Kad si dijete, vrijeme koje s nekim provedeš, ma koliko objektivno kratko bilo, mjeri se u terminima vječnosti. Svi ljudi koji nas svojim postojanjem dotaknu tada, ostanu duboko u našim srcima i sjećanjima. Sve šetnje, sve riječi, svi pogledi urežu se duboko ispod kože.

Iz nekih razloga, koje možda naslućujem, ali čak nisu ni važni, posebno sam podložna onome što vibrira između ljudi. Oduvijek me fasciniralo ono što struji između osoba, a spada u domenu neizrecivog. Dojam koji nastane kada se susretnemo s nekim toliko posebnim, da, ma koliko kratak susret ili pogled bio, znamo da ćemo uspomenu na njega čuvati kao najdragocjeniju amajliju na nekom posebnom i tajnom mjestu. Amjaliju za kojom povremeno posegnemo da znamo kako smo živi. I da volimo... I, možda, da je jednom davno netko, na isti način, volio nas.

"Neke stvari čovjek može znati, a da mu ih nitko nikada ne kaže."- M. Gavran

Da sjećanja ostanu netaknuta stvarnošću i svakodnevnicom koja nužno potroši čaroliju, čuvam ih iza zatvorenih vrata. Samo ja mogu do njih, toliko su krhka,  pa se ponekad pitam jesu li stvarna?

nove ručkice na vitrini

"stare" ručkice

lavanda

Opet se moja mama uvlači u priču. Ali, ovu priču doista ne mogu ispričati bez nje.

Mrzila sam miris lavande koji je prodirao iz svih ormara. Mrzila sam  traganje za domaćim lavandinim eteričnim uljem po dalmatinskim i istarskim gradovima. Mama me uvjeravala da je lavanda vrlo korisna biljka. Nisam se dala uvjeriti, i dalje mi je miris bio intenzivan i neprivlačan. Kao i moljcima koje je odbijao od vesti i kaputa. I dugo, dugo je tako bilo...

Na isti način kao što bivši pušači ili alkoholičari postanu najzagriženiji protivnici tih navika, ja postadoh najzagriženiji pobornik lavande. Obožavam je u svakoj njezinoj pojavnosti: kao cvijet, eterično ulje, dekor, prirodno sredstvo protiv kukaca, priručni antiseptik i dezinficijens. Hm, pa i u kolačima (odličan recept s bloga Sweet sensation u mojoj izvedbi, bez limuna). Sljedeći izazov: sladoled od lavande. Homemade.

iskoristila sam ljetne rasprodaje... Pogađate, najviše novosti za dom?!

nova "haljinica" za moje stolce

lanena opravica za jastuk

i, na kraju, lanena  haljinica i za mene, da lakše prebrodim ljeto u gradu :-))