Vintage & beautiful

Znate onaj osjećaj kad ste ili previše ili premalo svečano odjeveni? Više od brojnih komada odjeće u ormaru volim osjećaj da sam pogodila pravu mjeru. Pravu mjeru za park, za posao, za šetnju gradom, za sastanak. Osjećaj primjerenosti, osjećaj kad sve štima. Jučer smo bili dio jedne posebne, svečane prigode. Trebalo je osmisliti  outfit koji ne probija proračun (to je najslađe). I da se ja  u njemu osjećam dobro (teži dio zadatka). Odluka je pala na crnu haljinu-tuniku, kupljenu ove zime na sniženju (vragolosti pogled) i crne guste, najgušće čarape. Od mame sam uzela vintage torbicu i crne salonke od zmijske kože (bljak). Dok sam prebacivala stvari u torbicu zateklo me je klupko nečeg crnog i baršunastog (hm?!); srećom da je moja mama dama starog kova (znate ono, ista boja i tip kože za remen, torbicu i cipele) pa je uz svaku torbicu imala i pripadajući remen!!! Ali kakav remen- sjajan, od crne brušene kože s malenim leptirićem na kopči. Možda se nije baš vidio ispod nabora haljine i veste, ali sam cijelo vrijeme znala da je tamo!!! I voljela ga skoro pa jednako kao i božanstvenu kremu od naranče u torti!!!

Prošle sam nedjelje po Britancu vukla prijatelja od štanda do štanda po 4 puta (zapravo, samo 4 puta) pokušavajući se odlučiti između neke cink posude nalik na pehar, statue Gospe, krletke i Eiffelovog tornja (za njima sam poludjela, pa ako netko ima, a ne zna što će s njim...). Odluka je bila teška, a išla sam metodom eliminacije: krletku imam, Gospu imam, Eiffelov toranj ću kupiti u Parizu- ili na e-bayu. Pogađate, kupila sam posudicu. Evo je-

Sjećate se navlaka za kutije s maramicama? E da, nisam ostala samo na tome. Jednoj sam pridodala volane. Kako joj pristaju, prosudite sami.

I za kraj našeg dašanjeg druženja, pogled na prozorsku klupicu iznad kreveta. Ugodan tjedan pred vama svima želim. Hvala što svratite, stalno, povremeno, nema veze!

Bison!

mamin stan

Korijeni moje ljubavi prema interijerima sigurno leže u činjenici kako sam odrasla okružena slovenskim časopisom Naš dom kojeg je moja mama pretplatom pratila. Kad bi joj stigao na kućnu adresu, viđala bih je udobno smještenu u dnevnoj sobi i dobro raspoloženu kako ga prelistava (to radim i ja danas tako da je u potpunosti  razumijem). Inače sam je rijetko viđala kako sjedi. Uvijek je nešto radila. Našem domu se pridružila i Brava casa, pa onda Art & Decoration...

Ono posebno u stanu moje mame je ne samo da odražava godišnja doba već i sezonu. Tako je trenutačno aktualna postava s maskama koje je skupila tijekom godina. Ponešto su joj darovali prijatelji ili mi djeca, a ponešto je donijela s putovanja. Mama je majstorica u aranžiranju: od cjetnih dekoracija, vijenčića do skladnih kompozicija na stolovima koji toliko nerviraju tatu.

Najčešće govori kako je s novim namještajem lako jer uvijek izgleda lijepo i sjajno, ali očuvati stare i rabljene stvari  na vrhuncu  tajna je njezinog uspjeha. Udruženo s puno zanosa i želje da svoj kutak u svemiru učini najljepšim mjestom pod suncem ;-))

zašto ne?

Mogu nabrojati barem 5 razloga zašto ne Valentinovo, a možda se mogu i poigrati sama sa sobom pa se pitati zašto da?!

I onda ću vam reći zato što je ljubav vrlo važan dio mog života svaki dan, zato što se učim voljeti sebe, muža, djecu, ljude, posao, život. Namjerno kažem "učim voljeti" jer je to odluka koju donosim svaki dan. Učim voljeti nesebično, svjesno, aktivno, odgovorno. Učim oblikovati svoju ljubav i poslati je u pravom smjeru.

Da, zato što sam na blogu Castles Crowns Cottages pročitala najljepši post o ljubavi uz predivnu rečenicu o malim sretnim trenutcima koje treba slaviti kroz život.

Da, zato što  život čine sjećanja, a sjećanja stvaraš sam.

Da, zbog pjesme  Video games

 Da, zato što mi možemo odlagati, ali vrijeme neće!

You may delay, but time will not. - B. Franklin-

  

ako vam se učinilo da ove lampice nije bilo u postu za sv. Luciju, u pravu ste...

gajbica

I dok je ovako hladna nedjelja savršena za zagrijavanje uz peglanje i izležavanje ispod pletenih dekica, palo mi je na pamet  virtualno skočiti na neko drugo mjesto. Možda u Pariz, ili Sankt Petersburg? A možda, za početak, do prijateljice u zagrebačkom Španskom. Vani je napokon sve bijelo, pa se možemo praviti da smo na bilo kojem mjestu u svijetu gdje ima snijega i gdje je -10! Stan pripada mojoj prijateljici koja odbrojava posljednje trentke na toj adresi- uskoro je očekuje preseljenje u kuću. Zato, treba je uhvatiti dok je vrijeme. Živi u malom stanu s velikim mužem i malenim djevojčicama. Veličina stambenog prostora je bitna, osobito kad se radi o obitelji. Dobra je vijest jedino da veličina nije proporcionalna stilu ;-)

 
Stančić je mali i šarmantan. Ispunjen funkcionalnim predmetima bez kojih je obiteljska svakodnevnica nezamisliva. Ali, strateški raspoređeni smješteni su i dizajnerski predmeti, većinom od prozirnog i bijelog stakla ili plastike, koji uzdižu prostor i predstavljaju  uspomene na drage prijatelje, suradnike, kolege, vjenčanje i brojna putovanja. A nađe se i pokoja retro stvarčica od bake prijateljičinog muža koja je u tom stanu nekada živjela.


  

Nas dvije rado dijelimo teme uređenja životnog prostora i kulture življenja. Ipak, stilovi su nam dobrano različiti. Srećom da je tako jer ne mogu opisati dobru atmosferu koja me prožme kada posjetim neki drugačiji, a opet posaban i dobro osmišljen prostor.

 

O. je trenutačno potpuno zaokupljena opremanjem kuće. Jednom nogom napola već izvan stana, s nestrpljenjem očekuje veliki dan. Mi ćemo čekati zajedno s njom pa vidjeti kako se snašla :-)

kay i gerda...

Ova priča kreće od zrcala što ga je nekoć davno imao jedan opaki čarobnjak. U tom je zrcalu, na njegovo veselje, sve izgledalo ružno i iskrivljeno, bez obzira na to koliko u stvarnosti bilo lijepo. Kad bi se ljudi u nj pogledali, rekli bi "Kako sam glup bio! Sve je tako strašno i zašto se onda truditi da budem prijazan i dobar?" Ali se onda zrcalo jednog dana razbilo, pa su se tisuće njegovih sitnih krhotina razletjele svijetom. Neke od njih su bile tako sitne, da ljudi ne bi ni osjetili da im je jedna od njih uletjela u oko. Još gore su bile sićušne oštre krhotine koje bi se ljudima zabile u srce. Tad bi im se srce smjesta pretvorilo u led, pa više ne bi osjećali ni ljubav ni sreću. Dok se to zbivalo, na drugom kraju svijeta živjeli su dječak i djevojčica...

Danas snijeg pokušava padati. Grane se njišu obavijene ledenim dahom sjeverca. Hladno je. Čeznem za pravom snježnom mećavom i čitam najdražu Andersenovu bajku. Sjećam se snijegom zatrpanog bakinog dvorišta i ledenog dvorca kojeg sam gradila za lutke po uzoru na Snježnu kraljicu. Sjećam se i bake koja danas, već 5 godina nije sa nama. Fizički. Sjećam se svoga Kaya. Negdje duboko unutra, uopće mi  nije hladno. Griju me sjećanja, miris zimske šume i toplina nedjeljnog popodneva.

novogodišnje odluke

Nova godina više i nije tako nova... Ipak, novogodišnje odluke donosim nekako krajem  siječnja. Dok većina ljudi razmišlja o staroj godini i što će im nova donijeti, ja se švercam opijena blagdanskim dekorom i visokom koncentracijom šećera u krvi.. Ponašam se kao cvrčak dok mrav skuplja hranu.U to vrijeme ona poslovica "što možeš danas, ne ostavljaj za sutra" definitivno se ne odnosi na mene! Mislim ja, za reviziju ima vremena, kad je hladna glava. I onda se polako primiče moj rođendan. Još jedna godina života, više se ne mogu vaditi na foru mlada sam, a što sam sve napravila, jednostavno zato što više nisam mlada. Dobro, nisam ni stara, ali više nikome nije čudno kad sjedim u tramvaju. Čak mi više nitko  nepoznat ni ne govori "ti". A klinci (i moji i školski) misle da imam "životnog" iskustva ;)

Prošle sam si godine obećala da ću biti blagonaklona prema sebi . Da ću si opraštati. Jesam li? Iskreno, slabo. Opet sam dramatizirala, napuhavala probleme, kažnjavala se i posipala pepelom. Koncept osobne odgovornosti  razradila sam preko svake mjere, tako da sam si dala strašno velik značaj. Sva svjetska zla pripisala sebi. Dobro bi bilo da malo ohladim u novoj godini života.

Prioritete sam zabilježila da ih zapamtim. Sankciju za neostvarivanje i nepridržavanje ćemo smisliti putem.

Dobila sam  ove cool ručkice od mame i tate. Osvježila sam hodnički ormarić za cipele njima.  Na njima su brojevi od 1-5, točno koliko ladica imam. To je najmračnija prostorija u stanu pa mi je bilo teško dobiti pristojnu fotku. Ali vidite da su slatke ;)

Orhideju su mi poklonile  drage kolegice prije dvije godine za rođendan kada mi je bilo intenzivno i teško razdoblje na poslu. Otada cvate svake zime u ovo doba. Možda samo za mene...

Problem je u tome što snijeg od prošle godine još uvijek čekam. I dobro bi bilo da ga ne bude u travnju, molim. Ostalo je sve više-manje ok. Neka tako i ostane!

početak

Nakon uzleta i vrhunca koji godina dosiže u prosincu treba naći snage i volje za novi početak. Treba pronaći motivaciju, ravnotežu kad se pogase božićne lampice. Treba pronaći veselje i sitne radosti kojima možemo uljepšati dan. Po nekima je siječanj najdepresivniji mjesec.

Zapalila sam svijeću, pustila ugodnu glazbu, prostor sam još prošlog tjedna pripremila za vrhunac zime. Narezala utješni zimski kolač (karamel kocke) da me ugrije, makar temperature nisu odveć niske. Pokrila sam se dekicom i otvorila dobru knjigu. I tako prolazi zimska večer: tiho, spokojno. Samo se odraz goruće svijeće igra po zidu, a po mojoj glavi pomisao na  smeđu fotelju koju sam opazila u kutu jednog zagrebačkog  dućana...

Lijepo je...

         razmišljati o stvarima zbog kojih ti srce kuca brže

družiti se s osobama koje djeluju pozitivno

            promatrati ljepotu oko sebe               zaroniti u sebe         

                                                    sklupčati se i popiti čaj s onim koga voliš

sjećati se lijepih mjesta i trenutaka

                          

                Opomena 

                    A.B.ŠIMIĆ

 Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

 Sretna Nova godina!!!

Friends

Remember, no man is a failure who has friends! 

Zapamti, onaj tko ima prijatelje nije promašaj!

Ovim citatom iz  božićnog klasika It's a wonderful life/Divan život svim mojim prijateljima

                                             

                       HVALA ŠTO STE TU!!!

      THANK YOU  FOR BEING HERE!!!

tiha noć...

        Ovih dana tražim utočište. U potrazi za nekim sigurnim mjestom pregledavam stare fotografije.  Skrivam se iza nasmješenih lica,  dekorariranih stolova prošlih blagdana,  prikaza lijepih kutaka (one ružne sam, naravno, odmah izbrisala kao da ne postoje). Šećem snježnim Salzburgom u pratnji moje muške družine. Do nas dopiru zvuci božićnih napjeva, mirisi kuhanog vina i dječji povici. Jako je hladno, ali tako i treba biti u naručju Alpa. Bajkovito uređeni izlozi gledaju iz toplih trgovina. Promrzli ali sretni grijemo se uz vruću čokoladu. Iznenađuju nas mali božićni sajmovi koji se kriju u nekoj veži, iza neke romantične uličice. Na štandovima biramo božićne ukrase koji će nas čitav život sjećati na snježnu bajku u Salzburgu.