Paris on my mind

Srijeda prije podne... probijajući se kroz oblake ugledala sam ga kako se uzdiže iznad  grada. Tako velik, prepoznatljiv. A ipak, samu sam sebe pitala je li moguće da ga vidim...

Put me je ovoga puta odveo u Pariz, grad svjetla i ljubavi i Lille. Danas s vama dijelim dojmove iz Pariza kroz slike. Još uvijek umorna, u potrazi za svojom prtljagom u kojoj se nalaze male dragocjenosti za moj dom koje će me sjećati na predivnih pet dana u Francuskoj. O njima ćete, nadam se, biti informirani propisno, kao što sam već do sada radila, samo ako se prtljaga pojavi!

 Pariz je doista grad koji impresionira svojom veličinom i šarmom. Sve što sam mislila o Parizu, sada sam potvrdila. I uživam u impresijama i prizorima gradskog života koji mi, kao bljeskovi, sijevaju.

Prvi proljetni

Osjetila sam ga  jučer... Škaklja nosnice... oči, navikle na izmaglicu i sivilo,  naprežu se apsorbirati količinu svjetlosti. Neku sam noć ustala popiti vode i začula cvrkut ptičica. Nevjerojatno je što malo sunca čini prirodi, djeci.  Ljudi kao da su jučer izmilili iz svojih rupa. Vidim po postovima na blogovima koje rado pratim da smo željni lijepog vremena i proljetnog sunca. Odbaciti slojeve odjeće, kao da će nam to pomoći da odbacimo barem mali dio briga.

Sve postaje svjetlije, dan je već značajno duži. S početkom ožujka dekoracija u mom stanu postaje laganija, lepršavija. Mijenjaju se slike, jastučnice, detalji. Uvijek nastojim imati buketić svježeg cvijeća. Sjesti, popiti kavu s pogledom na cvijeće i maštati o divnim stvarčicama koje nas prizivaju iz trgovina  način je na koji ja izlazim na kraj s crnim mislima i teškoćama. Za sada samo maštam, radim popise i planove. Što će se doista uspjeti ostvariti, nikad ne znaš.

Večeras planiram napraviti kolač s kojim ćemo se počastiti sutra dok mi srce brže kuca zbog predstojećeg putovanja. Sa zadovoljstvom ću s vama podijeliti dojmove kad se vratim. Sada samo naznaka, putujem u meni najdražu stranu zemlju <3 data="">

Dobrodošlica

Koga to dozivaju ovi bijeli tulipani i lukovice zumbula?

tenderness

Zima je duga, djeluje uspavano i jednolično. Snijegu i blatu čini se kako nema kraja. Ipak, meni djeluje kao neka zen osoba koja je  do maksimuma fokusirana da bi se kasnije u zanosu prepustila. Ono što se na površini ne vidi jest sva energija koja se lagano pokreće ispod naizgled mrtve i suhe kore drveća, u korijenju duboko u zemlji, količni svjetlosti koju nam dani polako daruju pripremajući nas na ponovno rađanje: simbolički kroz razdoblje korizme, a klimatološki kroz skoro proljeće.

Započela sam mini projekt Nježna strana veljače. Namjera mi je da, u trenutku kada smo umorni od zime, željni toplijih i vedrih dana, sunca, ne trčimo ispred vremena. Nego da zastanemo u trenutku, pogledamo oko sebe, pronađemo i (kako kaže Milka) usudimo se pokazati nježnost!

pita od limuna nepogrešivo evocira  komadić sunca i ljeta ;-)

nježna strana veljače 2

Jeste li u posljednje vrijeme zastali i uputili pogled visoko prema nebu dok je prosipalo pahulje?     

*********

*****

***

**

                                   Kako god bilo jučer, uvijek možete danas početi ponovno!!!

nježna strana veljače...

LJ U B A V

A.B.Šimić

Zgasnuli smo žutu lampu

Plavi plašt je pao oko tvoga tijela

Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu

Moje ruke svijaju se žude mole

                                                           Draga, neka tvoje teške kose

kroz noć zavijore, zavijore

Kroz noć,

kose moje drage duboko šumore

kao more

Koje je boje zima?

Za mene

                              to je kombinacija smeđe

                                                                                                plave

                                                       

                                                                                                                                       bijele

                                                                                                                  

kroz izmaglicu, odsjaj snijega ili blagu svjetlost svijeća. njišući se uz vjetar i umirujući  dušu. zaogrnuta dodirom tople i podatne pletene tkanine.

                                                     *****ZIMA*****

Najsretniji ljudi nemaju sve najbolje u životu, ali izvuku 
najbolje od svega.

umjesto bijelih svijeća, u košaricu su uskočili bijeli zumbuli ;-)

Budite pozitivni, sretni i zdravi! 

Dom po njenom

Badnjak 2011. Dečki i ja sjedamo u auto i dolazimo do pustog gradilišta na kraju ulice. Nema nikoga. Nema svjetla, nema znakova života. Izgleda da se na tom gradilištu više ništa ne događa. Hladno je i stišćemo se dok čekamo. Naposlijetku dolazi još jedan auto do kraja ulice. Ojdana vadi kutiju sa stvarima, Silvije sjedalicu s bebom. Djevojčica velikih plavih očiju ponosno se lovi za kvaku. Ulazimo u praznu kuću. Na potpuno novoj kuhinji pripremamo čaj. Stojimo uz kuhinjski otok jer nema stolica. U jaknama smo. Dečki trče po sobama s djevojčicom. Nema prepreka, osim tu i tamo nehajno odložen neki komad alata i zmija od produžnog kabla.

Badnjak 2012. Dečki i ja sjedamo u auto svečano odjeveni. Vozimo se do kraja  kroz tihu ulicu obiteljskih kuća. U svakoj od njih krije se neka  priča. Dolazimo do sive kuće osvjetljenih prozora. Kroz francuski prozor pogled na ukrašeno božićno drvce. Zvonimo. Otvraju nam Ojdana i Silvije sjajno raspoloženi. Pjevaju i pijuckaju vino. Sami su. U kući ugodna glazba, toplo je i svečano. Protežu se fini mirisi makar Ojdana primjećuje kako kasni s večerom.  Priprema se riba, krumpir s celerom i i portugalski tart Jamieja Olivera. Dok čekamo večeru grcikamo sireve s grožđem. Uskoro stižu i djevojčice...

Početkom ove godine donijela sam vam priču o gajbici. O mojoj prijateljici Ojdani koja živi u malom stanu s velikim mužem i malenim djevojčicama. I čeka preseljenje. Dočekala je. I priča dalje ide ovako: