Dom po njenom

Badnjak 2011. Dečki i ja sjedamo u auto i dolazimo do pustog gradilišta na kraju ulice. Nema nikoga. Nema svjetla, nema znakova života. Izgleda da se na tom gradilištu više ništa ne događa. Hladno je i stišćemo se dok čekamo. Naposlijetku dolazi još jedan auto do kraja ulice. Ojdana vadi kutiju sa stvarima, Silvije sjedalicu s bebom. Djevojčica velikih plavih očiju ponosno se lovi za kvaku. Ulazimo u praznu kuću. Na potpuno novoj kuhinji pripremamo čaj. Stojimo uz kuhinjski otok jer nema stolica. U jaknama smo. Dečki trče po sobama s djevojčicom. Nema prepreka, osim tu i tamo nehajno odložen neki komad alata i zmija od produžnog kabla.

Badnjak 2012. Dečki i ja sjedamo u auto svečano odjeveni. Vozimo se do kraja  kroz tihu ulicu obiteljskih kuća. U svakoj od njih krije se neka  priča. Dolazimo do sive kuće osvjetljenih prozora. Kroz francuski prozor pogled na ukrašeno božićno drvce. Zvonimo. Otvraju nam Ojdana i Silvije sjajno raspoloženi. Pjevaju i pijuckaju vino. Sami su. U kući ugodna glazba, toplo je i svečano. Protežu se fini mirisi makar Ojdana primjećuje kako kasni s večerom.  Priprema se riba, krumpir s celerom i i portugalski tart Jamieja Olivera. Dok čekamo večeru grcikamo sireve s grožđem. Uskoro stižu i djevojčice...

Početkom ove godine donijela sam vam priču o gajbici. O mojoj prijateljici Ojdani koja živi u malom stanu s velikim mužem i malenim djevojčicama. I čeka preseljenje. Dočekala je. I priča dalje ide ovako: