oblak...

utorak, 12. veljače 2013.

tenderness

Zima je duga, djeluje uspavano i jednolično. Snijegu i blatu čini se kako nema kraja. Ipak, meni djeluje kao neka zen osoba koja je do maksimuma fokusirana da bi se kasnije u zanosu prepustila. Ono što se na površini ne vidi jest sva energija koja se lagano pokreće ispod naizgled mrtve i suhe kore drveća, u korijenju duboko u zemlji, količni svjetlosti koju nam dani polako daruju pripremajući nas na ponovno rađanje: simbolički kroz razdoblje korizme, a klimatološki kroz skoro proljeće.

Započela sam mini projekt Nježna strana veljače. Namjera mi je da, u trenutku kada smo umorni od zime, željni toplijih i vedrih dana, sunca, ne trčimo ispred vremena. Nego da zastanemo u trenutku, pogledamo oko sebe, pronađemo i (kako kaže Milka) usudimo se pokazati nježnost!

pita od limuna nepogrešivo evocira komadić sunca i ljeta ;-)

srijeda, 6. veljače 2013.

nježna strana veljače 2

Jeste li u posljednje vrijeme zastali i uputili pogled visoko prema nebu dok je prosipalo pahulje?

*********

*****

***

Kako god bilo jučer, uvijek možete danas početi ponovno!!!

subota, 2. veljače 2013.

nježna strana veljače...

LJ U B A V

A.B.Šimić

Zgasnuli smo žutu lampu

Plavi plašt je pao oko tvoga tijela

Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu

Moje ruke svijaju se žude mole

Draga, neka tvoje teške kose

kroz noć zavijore, zavijore

Kroz noć,

kose moje drage duboko šumore

kao more

petak, 25. siječnja 2013.

Koje je boje zima?

Za mene

to je kombinacija smeđe

plave

bijele

kroz izmaglicu, odsjaj snijega ili blagu svjetlost svijeća. njišući se uz vjetar i umirujući dušu. zaogrnuta dodirom tople i podatne pletene tkanine.

*****ZIMA*****

četvrtak, 17. siječnja 2013.

Najsretniji ljudi nemaju sve najbolje u životu, ali izvuku
najbolje od svega.

umjesto bijelih svijeća, u košaricu su uskočili bijeli zumbuli ;-)

Budite pozitivni, sretni i zdravi!

srijeda, 2. siječnja 2013.

Dom po njenom

Badnjak 2011. Dečki i ja sjedamo u auto i dolazimo do pustog gradilišta na kraju ulice. Nema nikoga. Nema svjetla, nema znakova života. Izgleda da se na tom gradilištu više ništa ne događa. Hladno je i stišćemo se dok čekamo. Naposlijetku dolazi još jedan auto do kraja ulice. Ojdana vadi kutiju sa stvarima, Silvije sjedalicu s bebom. Djevojčica velikih plavih očiju ponosno se lovi za kvaku. Ulazimo u praznu kuću. Na potpuno novoj kuhinji pripremamo čaj. Stojimo uz kuhinjski otok jer nema stolica. U jaknama smo. Dečki trče po sobama s djevojčicom. Nema prepreka, osim tu i tamo nehajno odložen neki komad alata i zmija od produžnog kabla.

Badnjak 2012. Dečki i ja sjedamo u auto svečano odjeveni. Vozimo se do kraja kroz tihu ulicu obiteljskih kuća. U svakoj od njih krije se neka priča. Dolazimo do sive kuće osvjetljenih prozora. Kroz francuski prozor pogled na ukrašeno božićno drvce. Zvonimo. Otvraju nam Ojdana i Silvije sjajno raspoloženi. Pjevaju i pijuckaju vino. Sami su. U kući ugodna glazba, toplo je i svečano. Protežu se fini mirisi makar Ojdana primjećuje kako kasni s večerom. Priprema se riba, krumpir s celerom i i portugalski tart Jamieja Olivera. Dok čekamo večeru grcikamo sireve s grožđem. Uskoro stižu i djevojčice...

Početkom ove godine donijela sam vam priču o gajbici. O mojoj prijateljici Ojdani koja živi u malom stanu s velikim mužem i malenim djevojčicama. I čeka preseljenje. Dočekala je. I priča dalje ide ovako: