Limunada kod Sandre

Sjećate se Sandre? Možda se sjećate i mojeg obećanja da ću vas još malo provesti kroz njezin stan? Budući da u novu godinu ne želim s dugovima, danas pijemo limunadu kod Sandre!

 

Njezin je stan riznica s blagom: uđete i poželite nestati u njemu. Toliko lijepih detalja i kutaka u kojima osluškujete priče iz nekih prošlih vremena, o nekim prošlim ljudima, o nekim prošlim događajima.

tika-taka

Što je život? Mahnitanje.

Što je život? Puste sanje

prazna sjena što nas ovi

O, malen je dar nam dan,

jer sav život - to je san

a san su i sami snovi"

Pedro Calderon de la Barca

 

Ovih sam dana očarana tihim zvucima sata u pozadini. Imam ih u svakoj prostoriji, makar uopće ne držim do vremena. Ispočetka nisam željela satove u stanu kako bih, doslovno, bila u izvanvremenskoj kapsuli kad dođem doma. Onda su postali nužni, pa sam odlučila da mi moraju biti lijepi. A sada kao da sviraju neku posebnu melodiju samo za moje uši: tika-taka, tika-taka,tika-taka. Udruženi s hladnoćom koja vreba iza čvrsto zatvorenih prozora, blagom svjetlošću lampa koja je nužna u danima bez sunca transportiraju me u neka nostalgična vremena. I ja se u potpunosti prepuštam...

Somewhere over the rainbow

ritam prirode

Nemam vrt. Nemam čak ni balkon na kojemu se mogu rastegnuti prema prirodi. Ipak, svi su zagrebački parkovi moji. A imam i svoje drvo koje se nalazi na Branimircu. Pratim ga već dugo, prekrasno je u svako doba godine, no posebno kada obuče šuškavu žutu vestu od lišća. To je drvo ginka, veličanstveno, gizdavo, nametljivo svojom ljepotom. Kažu da je ginko najstarije i najotpornije drvo na Zemlji koje je preživjelo četiri ledena doba. Poznato je po svojim ljekovitim svojsvima, između ostalog i blagotvornom utjecaju na depresiju. Meni je dovoljan samo pogled na njega u jesen da se osjećam privilegiranom što postojim kao poglavlje ili pasus jedne velike knjige života u više tomova.

Pod njim su nastala mnoga moja sjećanja na bezbrižne gimnazijske dane, druženja, poneka razmjena mladenačkih obećanja, nadanja i snova. Pod njim sam dobila jednu posebnu knjigu od jednog posebnog dečka. Pod njim sam znala zastati kako bih na klupi nahranila svoju bebu lutalicu, jer je moj stariji sin, baš poput mene, uživao u dugim šetnjama ulicama našeg grada. Mlađi je od samog svog početka okrenut toplini i sigurnosti doma. U njima dvojici kao da je  koncentriran moj životni status.

Ne bih mogla živjeti u kraju koji nema godišnja doba. Ritam prirode je nešto što duboko osjećam u sebi kao most između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Usklađena sam sa pulsom prirode i potrebne su mi promjene godišnjih doba, izmjene energije koja ih prati.  Kao što su mi potrebna dva moja posve različita dječaka i radosti koje svaki od nih donosi.

ovu je fotografiju napravio moj mlađi sin za blog; ima nešto utješno u kremastoj i glatkoj strukturi pudinga od vanilije

Prikrada se...

Prikrada se vrijeme slatkih snova, iščekivanja, druženja, mirisa cimeta i svjetlosti svijeća. Je li rano za Božić? 



Nekako uz promjenu  vremena na zimsko u moj se stan uvlači svečana atmosfera. Malo pomalo dodajem zimsko-božićnu dekoraciju, s početka stidljivo da bi potkraj mjeseca već u punom sjaju dočekala Advent. I onda mjesec što tako brzo prođe zbog magične atmosfere  koja ga obavija. Ima nešto u tim kratkim danima, tihoj i smirujućoj glazbi božićnih napjeva, a nađe se i pokoja želja... Još sam kao dijete zaljubljeno gledala u okićeni bor i prve jutarnje sate provodila u igri kraj njega dok su svi ukućani  lijeno spavali. Odsjaj božićnog nakita je kao nagovještaj vilinske prisutnosti, smirenja i nade. Toliko ljepote na jednom mjestu...



 

Ima par novosti kod mene ovih dana: počinjem s lusterom koji je uzet s tavana prijateljice Edite (ona ima toliko čarobnu kuću da ću se potruditi prenijeti prizore iz njezine kućice kao poklon svima nama  u prosincu) te je uz par trikova zasjao na mom stropu, a u sobi došao kao točka na i. Mami je vraćen onaj maleni. Dovoljno francuskog štiha da me sjeća na putovanje, stilski potpuno uklopljen.  Jako sam  sretna zbog njega :))

kad bude prilike, vjerujem da ću zamijeniti grla u bijela!

Iz nekog nepoznatog razloga ne volim amblaže proizvoda, kakve god bile ( a priznajem da ima izvrsnih dizajnerskih rješenja). Dugo već tražim kutiju za maramice, ali ne duguljastu. Čak sam se, priznajem, planirala i uhvatit posla pa sama izraditi. Onda sam našla odlično rješenje na stranicama Pottery barn,pronašla tutorial na webu, kupila materijal i zahvaljujući teti Gogi-voila

ovo je za dječju sobu

ovu će mama ukrasiti bijelim vezom, još biram motiv (prijedlozi dobrodošli)

U jednoj kratkoj, gotovo ukradenoj šetnji s prijateljicom razveselila me šarmantnim ukrasom za bor koji čeka svoj trenutak obješen na svijećnjaku. Pogledajte o čemu se radi:

Nezgodno ga je fotografirati, ali vidi se koliko je neodoljiv.


I za kraj, djelić svjetlosti i sjaja kristala iz moje spavaće sobe neka vas prati tijekom sve kraćih dana, a sve dužih noći! Veseli me putovanje kroz vaše slikopriče, vjerujte da sam počašćena što svjedočim jednostavnim, lijepim, životnim trenutcima u vašem dijelu svemira.

Slatka nedjelja

Neki ljudi ne vole nedjelju. Nisam je niti ja voljela dok sam bila mlađa. Vrijedi za najdosadniji dan u tjednu. Sada je upravo to ono što obožavam u nedjelji.

Prilika da se polagano probudim, ostanem u krevetu ležati i čitati. Prilika da popijem šalicu kave uz listanje najdražeg časopisa. Prilika da uživam u kuhanju, korak po korak. U pripravi kolača. U mirisima doma. Bez obzira na neradni dan, ponekad istrčim iz stana na plac, Britanac, na kavu ili u kupovinu. I u svim tim stvarima uživam... ali nedjelja poput ove je pravo malo blago.




Prva prava jesenska nedjelja u mome stanu danas je izgledala baš tako: usporeno, u pogledu na zlatno-smeđu nijansu lišća koja se polako nameće, u uvođenju smeđih tonova u ambijent koji najavljuju hladnije dane.

 

quelque chose a partir de France... (ili tako nekako)

Rekla sam vam da volim sitnice za dušu... Nije da previše držim do novaca i materijalnog statusa, potpisa na stvarima, no teško se mogu oduprijeti stvarčicama za uređenje prostora. Volim odjeću, luda sam za cipelama, torba mi mora biti kvalitetna, ali ipak ništa od toga nisam donijela iz  Francuske (makar sam gledala ;)).

Maštajući o putovanju u danima koji su mu prethodili, zamišljala sam dućančiće pune s bijelom keramikom, lanenim tekstilom, kamenim dekoracijama, platnenim srčekima, prekrasnim lusterima i razno raznim lampama i širmovima. Naišla sam na dva tipa dućana: neki su upravo takvi kakve sam očekivala, a neki su poprilično drugačiji, u tradiciji mediteranske keramike šarenih boja kakva se mogla naći kod nas u Dalmaciji, u Toskani, Španjolskoj i sl. (naravno, s varijacijama specifičnim za Provansu).

Stvarčice koje su sa  mnom došle donose mi sjećanje na prkrasno provedeno vrijeme s mamom, a kažu da su sjećanja nevidljiva prisutnost. Ako sam ih mogla materijalizirati, učinila sam to na meni najbolji način. Dobrodošli u moju francusku priču

ovaj je natpis već neko vrijeme kod mene, ali mi se uklapa u priču

 

parfem za kuću s mirisom ruže iz parfemske kuće Galimard

njegovo veličanostvo vrč

ovo je maleno srčeko iz Oranga došlo kao točka na i košarici za odlaganje kapa, šalova...

kao uvjerena nepušačica nisam mogla propustiti ovo priliku ( ipak se tu i tamo zapali unatoč znaku)

podmetač za stol

 

nešto što mogu nositi i na posao, a prekrasno izgleda na vješalici

handmade sok od naranče...

Ujutro volim popiti sok od naranče... njegov me jaki citrusni okus  čini sretnom, energičnom, a za oblačnih dana puna čaša donosi komadić sunca u moj život. 

Ovog sam vikenda isprobala recept za oranžadu koja je  dječake i  mene osvojila  kombinacijom okusa. Taman je dovoljno svega da mi oboji dan u žuto!!!

Rado bih s vama podijelila recept. Najbolje je upotrijebiti domaće, nešpricane naranče, ali za nas u kontinentalnim predjelima prolaze i one kupljene.

• 1 kg naranči
• 2-3 limuna
• 1 kg šećera
• 3 vrećice limunske kiseline
• šaka soli
• 13,5 l vode

U vodi otopiti šaku soli i namočiti naranče i limun.Ostaviti preko noći da naranče otpuste gorčinu i nečistoću. Sutradan oprati naranče i limun, narezati voće na što sitnije komade. Preliti sa 1,5 l vode i limnuskom kiselinom. Ostaviti preko noći.

Mješavinu vode i voća izmiksati u blenderu i prokuhati 20 min. Za to vrijeme u prokuhanoj vodi rastopiti šećer, i dodati prokuhanu smjesu. Ohladiti, procijediti i sipati u boce. Tako dobiven sok valja čuvati u frižideru i uživati!

Ono što ostane nakon što se procijedi sok možete iskoristiti za kolač. Ja sam napravila sočan biskvit u koji sam na kraju žlicom umiješala naranču.

Počela je nova školska godina, s njom su i moje obveze veće. Možda me neće biti s vama onako često kako bih željela, ali tu sam, mislim na vas i na  haljinicu s kačkanom kragnom, pijuckajući sokić i smišljajući naše nove avanture.

ne znam zašto mi se ponekad, pri transferu, slika okrene,prokužit ću ja i to... sporo učim, ali sam uporna ;))

Hvala svima koji su sa mnom bili kod Sandre. Ako vas zanima  nastavak, svratite uskoro opet!

 

Sandrin s(t)an...

Ima ljudi koji su me dirnuli svojim pogledom na svijet, svojim pristupom, odnosom prema životu. Neki od njih su među vama, dragi moji blogeri, neke poznajem već dugo, a neki su postali  dio mog života sasvim slučajno, spletom životnih okolnosti.

Tako je život spojio  Sandru i mene . Nasumice. Slučajno je ona odabrala jednog  Božu za muža. Slučajno je taj Božo moj susjed. Sve ostalo je namjerno. Namjerno su nas pozvali na svoje predivno vjenčanje (možda mi Sandra bude ustupila koju sliku da vidite tu romantiku ;)), namjerno se družimo. Kad uđem u Sandrin s(t)an, kao da sam u najljepšoj chic priči (vintage, french, country, shabby...). Dijelimo lijepe  trenutke na povremenim kavicama, jedna drugu redovito obavještavamo o pothvatima i pronalascima posebnih sitnica za dom, izmjenjujemo recepte i gotove kolače: kao Ivici i Marici mrvice, za nama dok nosimo nešto u  lijepom posuđu ostaje fini slatki miris koji spaja drugi i treći kat u jednoj zgradi zagrebačkog naselja. Ti su trenutci uvijek lijepi, čak i onda kad životne okolnosti baš i nisu. Susjeda, hvala ti što si baš old fasion styled susjeda ;)

Moram priznati da u meni čuči voajer. Volim gledati u prozore i zamišljati tko se krije iza njih. Kakve živote ljudi tamo žive, kako su opremili svoje stanove. Kad sam pokrenula blog, željela sam pisati o sretnim i lijepim stanovima. Ovo je prva takva reportaža.

Sandra je potpuno srdačna, otvorena, pristupačna, nesebična osoba. Bez obzira što volim njezin stil uređenja, mislim da je njezin stan sretan ponajviše zbog toga što u njemu živi takva osoba!

p.s. fotografije su nejasne, ali se raznaje sjaj toga stana. U sljedećem postu slijedi predstavljanje omiljenih Sandrinih detalja- stay tuned!!!

Pusa, Ivana