A tribute to the royal wedding

Eh, da jučer je bio značajan dan. Za mene zato što mi je bio slobodan dan koji sam odlučila provesti u pidžami, uz finu hranu, ugađajući sebi, onako: za moj pojam kraljevski. Zato što su mi mama i tata (znači da je fit, bravo!) svratili na kavu ujutro, zato što su mi se dečki po podne vratili nakon pet dana nogometnog kampa. Zato što sam pila kavu s prijateljicom, bez žurbe.

Gledala sam i vjenčanje, naravno. Zašto? Zato što sam bila doma, zato što padam na sladunjave priče, zato što volim evrything british, zato što volim lijepe stvari, zato što mi jučerašnji dan nije bio predviđen za "ozbiljne" stvari. Čitajući komentare u dnevnim novinama uoči i nakon vjenčanja, ne mogu se oteti dojmu da su svjetovi nekih kolumnista zacijelo vrlo mali, žučljivi, zajedljivi. Jer, poznajemo li mi Williama i Kate? Znamo li u kakvim su oni odnosima? Koliko nas je imalo priliku rasti kao princ, kao dijete mega popularne Lady Di? Znamo li da je Kate čekala da je princ zaprosi? Nije li možda on nju čekao (ultimativna feministička bajka)? Donosimo sudove i komentare bez da se to od nas očekuje. Ja doista ne znam kakvi su oni, možda su napuhani i prazni, ambiciozni karijersti, možda su fini i pristojni... znam da su jučer savršeno odigrali svoje kraljevske uloge. A i da je, kao i svakom paru, pred njima veliko iskušenje. Kad god razmišljam o braku/vezi sjetim se riječi svoje drage profesorice s faksa: brak je kao šetnja po plaži, među milijun običnih i neuglednih zrnaca pijeska, nađeš jedan biser koji je toliko poseban i rijedak, da se isplati hodati po vrućem i neugodnom pijesku.

Treba napraviti svoj mikro svijet: u njega pospremiti ono što želiš da u njemu bude, a isključiti ono što te truje. Stara mudrost: ako misliš da je svijet nesiguran, mračan, vrlo je vjerojatno da je u tvojoj glavi tako. Vidiš li čašu polupunom ili polupraznom? Treba stvoriti pozitivnu energiju koja pokreće i kada karte koje dobiješ nisu dobitne. Pri tome je posve svejedno jesi li princ ili commoner!