Budući da oduvijek naginjem optimizmu, današnji mi je dan donio potpuno novu perspektivu doživljaja ekonomske krize koja nas već dulje trese. Ok, nije da sam baš s takvim stanjem sretna, ima tu i mučnih i teških posljedica propalog gospodarstva s kojima se moja malena obitelj suočava (nije da to ne bih mijenjala). No, iz ove se kože još uvijek ne može, pa, rekoh, hajmo razmotriti stvari na drugi način.
Recesija mi je donijela zaboravljeni osjećaj žudnje za nekim predmetom ili događajem: ono planiranje, šparanje i na koncu ushit kad to uspjem ostvariti. Kupiti si neku sitnicu koju definiramo kao čisti luksuz u vremenima kada kupuješ samo nužno, otići na putovanje na kojem ukradeš trenutke čistog spokoja. Donijela mi je osjećaj olakšanja, zahvalnosti i zadovoljstva nakon tjednog špeceraja koji mi je, možda, ponekad predstavljao tlaku. A da ne spominjem kako su me potezi nekih ljudi, prvenstveno roditelja, ganuli do suza. Imam osjećaj kao da sam se vratila u vrijeme repova za kakao ili banane... Ne mislim da je to dobro, naprosto, ciklus života je takav, pun uspona i padova, a čovjek je životinja koja se na sve navikne. I mnogo toga može prožvakati, a u konačnici sve prođe."Samo mijena stalna jest."
Danas je dan koji jako podsjeća na jesen. I to me nekako veseli. Kiša cijeli dan pada, očekujem društvo prijateljice, tarte od šljiva će uskoro zamirišati kuhinjom... I nakon par školskih godina napokon osjećam tihi polet i radost novog početka. Izgleda da stvarno, nakon razdoblja kiše, dolazi sunce...
xoxo,
ivana
