sitnica za mene....

Kad su u pitanju "sitnice za mene", u tome sam pravi majstor. Nađem stotinu razloga zašto nešto moram imati, zbog čega je to it sitnica trenutka. Naravno, ponekad se doista radi o sitnici, ali kad se sitnice namnože, možda bi psiholozi imali "štofa" za analizu... Je l' to kompluzivnost, sindrom hrčka ili nešto slično, ne znam. 

Jučer sam pri šetnji s frendicom u Siinom izlogu ugledala vrč za koji sam odmah znala da viče ivana!!! A danas sam već pronašla i predivnu bež jastučnicu s patchwork slovima HOME. Ok, nisam ništa kupila, koristim novu tehniku racionalizacije u smislu " hoće li me zbilja to usrećiti". Odgovor nije jednostavan. Važne su mi te sitnice, čine moj stan MOJIM. To je kao stvaranje  vizualnog identiteta. Kao da ja ne mogu biti ja u nekom drugom stanu, u nekoj drugoj odjeći. Modernom je čovjeku image važan. Koliko god da samu sebe uvjeravam (neuspješno) kako se moram odlijepiti od površine i na drugom mjestu potražiti vrijednosti, estet u meni se buni, i vraća na početnu poziciju: to je baš stvoreno za mene, ta stvar baš govori o meni.

Ne vjerujem onima koji tvrde kako im izgled  nije važan. Izgledom šaljemo poruku drugima, stvaramo mit o sebi, stvari nam daju sigurnost, zaleđe. Kad sam upisala postdiplomski, mužić mi je za rođendan poklonio vrlo stlylish aktovku: to je simbolički označilo početak moje intelektualne faze ;) - samo simbolički, ako vjerujem da vrč izvikuje moje ime!!! Pa i kad nas doista nije briga, okolini šaljemu snažnu poruku tko smo!

Ok, ljudi, ja volim blesaste stvari. Poput ova dva  vrča iz kolekcije Sia home proljeće 2010. Poput prelistavanja novog Greengate kataloga za jesen-zimu koji je ovih dana osvanuo na netu. Poput pisanja  bloga za koji vjerujem da ga nitko ne čita - osim prijatelja koje ugnjavim :)) Poput praznog Zagreba u ljeto. Poput svježe opranog rublja, prazne košare s vešom za pegleraj, mirisnog kolača u nedjelju ujutro. Ono što najviše volim kod svega nabrojanoga je osjećaj slobode, nesputanosti i nagovještaja koje bude u meni. Nagovještaja kako će jednom, valjda, sve doći na svoje :(