Ptičice

ovaj se stari i prašnjavi okvir  uselio nakon jedne nedjeljne šetnje po Britancu.
Mislim da mu treba društvo ;-))

Moja spavaća soba gleda na istok. Jutros nije bilo sunca da me probudi. Nije bilo ni snažnog vjetra da me uznemiri kao jučer ujutro. Samo cvrkutavi glasići ptičica i blijeda svjetlost. Tišina. Jutro. Spokoj. Volim zelenilo u kojem stanuju ti dražesni maleni sugrađani, njihove svađe, dozivanja, dogovaranja. Njihove domove u krošnjama stabla i pod krovovima zgrada. Oprezne, nenametljive poglede prilikom slučajnog susreta.

Volim to što su se nastanile oko nas. Moj dio grada jedan je od preostalih većih staništa ptica u Zagrebu. Fazani su nam prvi susjedi. Ipak, polako se oblikuje trenutak kada ću otići iz ovog koncentriranog stana u neku novu priču. Potražiti nove susjede i poglede. Nije lako donijeti odluku. Prati nas velika napetost i neizvjesnost. Ipak, sreća je putovanje, a ne cilj!

Ovim postom simbolički ostavljam iza sebe jedno razdoblje, jedno mjesto ispunjeno sjećanjima, pokušajima, prvim koracima u život. Poželite mi sreću da što prije nađemo novo gnijezdo u kojem će biti puno prostora za rast- u svakom pogledu!!!

Torbica i još ponešto

Davno je to bilo. Ok, ne tako davno, ali prošlo je dosta vremena otkako mi je na kućnu adresu stigala pošiljka. Skrivena u žutoj omotnici, unutra se nalazila torbica koju sam osvojila na darivanju kod Andreje na blogu   Lom-sewing-embroidery! Torbica je slatka i podatna, a kako mi pristaje pogledajte!

molim da se zanemari moja ofucana vesta, unatoč tome, jedna mi je od najdražih ;-))

Nekako u isto vrijeme, stizale su mi i druge virtualne nagrade. Hvala vam na svakom taganju ili nominaciji!

od Cynical Romantic i Misty <3

od e-Amalie <3

sigurna sam da ima još pa vas molim da mi ne zamjerite  što nisam uspjela iskopati iz arhive da vam propisno zahvalim, ali i kad se ne osvrnem odmah na komentar, nominaciju i sl. znajte da cijenim što ste me primjetile ;-))

I još nešto za kraj. Millie, s bloga Passiondecor,  uvrstila je prikaz mog stana u rubrici Balkan breeze. Ako niste još pogledali, molim, pravac prema Millie i provjerite kako ona to radi!!!

Ugodan vikend  svima i  sretan Uskrs onima koji slave!

vjetrenjače

Ponekad je život poput vjetranjače, jednu stvar pretače u drugu. A ponekad više nalikuje borbi s vjetrenjačama. Vičeš, pokušavaš pokrenuti stvari ali riječi odlaze niz vjetar. Nitko te ne čuje od silne buke.

Baš mi je trebalo puno vjetra i puno truda da opet sjednem za tipkovnicu i usmjerim misli. Trebalo mi je puno uvjeravanja same sebe, puno snage koju sam crpila iz misli drugih ljudi. A onda, danas, sve je oko mene utihnulo. Došla sam s posla ispijene energije, pogledala, mehanički, neki film na dvdu, preslušala neke drage pjesme. Odjednom se nekako sve posložilo. Skuhala sam kavu, odlučila uživati u njenom okusu, otvoriti sebe za nove prilike, pa što bude. Ovog puta inspiraciju i snagu nisam pronašla u stvarima oko sebe. Niti u prošlosti. Našla sam je u sebi. I to je tako dobar osjećaj!!!

Nitko mi nije obećao da će biti lako. Nitko mi nije obećao da će sve uspjeti iz prve. Ali zato treba pokušavati i dalje, zar ne?


we weren't born to follow
Come on and get up off your knees
When life is a bitter pill to swallow
You gotta hold on to what you believe

Believe that the sun will shine tomorrow
And that your saints and sinners bleed
We weren't born to follow
You gotta stand up for what you believe
                                                  Bon Jovi

Vintage & beautiful

Znate onaj osjećaj kad ste ili previše ili premalo svečano odjeveni? Više od brojnih komada odjeće u ormaru volim osjećaj da sam pogodila pravu mjeru. Pravu mjeru za park, za posao, za šetnju gradom, za sastanak. Osjećaj primjerenosti, osjećaj kad sve štima. Jučer smo bili dio jedne posebne, svečane prigode. Trebalo je osmisliti  outfit koji ne probija proračun (to je najslađe). I da se ja  u njemu osjećam dobro (teži dio zadatka). Odluka je pala na crnu haljinu-tuniku, kupljenu ove zime na sniženju (vragolosti pogled) i crne guste, najgušće čarape. Od mame sam uzela vintage torbicu i crne salonke od zmijske kože (bljak). Dok sam prebacivala stvari u torbicu zateklo me je klupko nečeg crnog i baršunastog (hm?!); srećom da je moja mama dama starog kova (znate ono, ista boja i tip kože za remen, torbicu i cipele) pa je uz svaku torbicu imala i pripadajući remen!!! Ali kakav remen- sjajan, od crne brušene kože s malenim leptirićem na kopči. Možda se nije baš vidio ispod nabora haljine i veste, ali sam cijelo vrijeme znala da je tamo!!! I voljela ga skoro pa jednako kao i božanstvenu kremu od naranče u torti!!!

Prošle sam nedjelje po Britancu vukla prijatelja od štanda do štanda po 4 puta (zapravo, samo 4 puta) pokušavajući se odlučiti između neke cink posude nalik na pehar, statue Gospe, krletke i Eiffelovog tornja (za njima sam poludjela, pa ako netko ima, a ne zna što će s njim...). Odluka je bila teška, a išla sam metodom eliminacije: krletku imam, Gospu imam, Eiffelov toranj ću kupiti u Parizu- ili na e-bayu. Pogađate, kupila sam posudicu. Evo je-

Sjećate se navlaka za kutije s maramicama? E da, nisam ostala samo na tome. Jednoj sam pridodala volane. Kako joj pristaju, prosudite sami.

I za kraj našeg dašanjeg druženja, pogled na prozorsku klupicu iznad kreveta. Ugodan tjedan pred vama svima želim. Hvala što svratite, stalno, povremeno, nema veze!

Bison!

mamin stan

Korijeni moje ljubavi prema interijerima sigurno leže u činjenici kako sam odrasla okružena slovenskim časopisom Naš dom kojeg je moja mama pretplatom pratila. Kad bi joj stigao na kućnu adresu, viđala bih je udobno smještenu u dnevnoj sobi i dobro raspoloženu kako ga prelistava (to radim i ja danas tako da je u potpunosti  razumijem). Inače sam je rijetko viđala kako sjedi. Uvijek je nešto radila. Našem domu se pridružila i Brava casa, pa onda Art & Decoration...

Ono posebno u stanu moje mame je ne samo da odražava godišnja doba već i sezonu. Tako je trenutačno aktualna postava s maskama koje je skupila tijekom godina. Ponešto su joj darovali prijatelji ili mi djeca, a ponešto je donijela s putovanja. Mama je majstorica u aranžiranju: od cjetnih dekoracija, vijenčića do skladnih kompozicija na stolovima koji toliko nerviraju tatu.

Najčešće govori kako je s novim namještajem lako jer uvijek izgleda lijepo i sjajno, ali očuvati stare i rabljene stvari  na vrhuncu  tajna je njezinog uspjeha. Udruženo s puno zanosa i želje da svoj kutak u svemiru učini najljepšim mjestom pod suncem ;-))

zašto ne?

Mogu nabrojati barem 5 razloga zašto ne Valentinovo, a možda se mogu i poigrati sama sa sobom pa se pitati zašto da?!

I onda ću vam reći zato što je ljubav vrlo važan dio mog života svaki dan, zato što se učim voljeti sebe, muža, djecu, ljude, posao, život. Namjerno kažem "učim voljeti" jer je to odluka koju donosim svaki dan. Učim voljeti nesebično, svjesno, aktivno, odgovorno. Učim oblikovati svoju ljubav i poslati je u pravom smjeru.

Da, zato što sam na blogu Castles Crowns Cottages pročitala najljepši post o ljubavi uz predivnu rečenicu o malim sretnim trenutcima koje treba slaviti kroz život.

Da, zato što  život čine sjećanja, a sjećanja stvaraš sam.

Da, zbog pjesme  Video games

 Da, zato što mi možemo odlagati, ali vrijeme neće!

You may delay, but time will not. - B. Franklin-

  

ako vam se učinilo da ove lampice nije bilo u postu za sv. Luciju, u pravu ste...

gajbica

I dok je ovako hladna nedjelja savršena za zagrijavanje uz peglanje i izležavanje ispod pletenih dekica, palo mi je na pamet  virtualno skočiti na neko drugo mjesto. Možda u Pariz, ili Sankt Petersburg? A možda, za početak, do prijateljice u zagrebačkom Španskom. Vani je napokon sve bijelo, pa se možemo praviti da smo na bilo kojem mjestu u svijetu gdje ima snijega i gdje je -10! Stan pripada mojoj prijateljici koja odbrojava posljednje trentke na toj adresi- uskoro je očekuje preseljenje u kuću. Zato, treba je uhvatiti dok je vrijeme. Živi u malom stanu s velikim mužem i malenim djevojčicama. Veličina stambenog prostora je bitna, osobito kad se radi o obitelji. Dobra je vijest jedino da veličina nije proporcionalna stilu ;-)

 
Stančić je mali i šarmantan. Ispunjen funkcionalnim predmetima bez kojih je obiteljska svakodnevnica nezamisliva. Ali, strateški raspoređeni smješteni su i dizajnerski predmeti, većinom od prozirnog i bijelog stakla ili plastike, koji uzdižu prostor i predstavljaju  uspomene na drage prijatelje, suradnike, kolege, vjenčanje i brojna putovanja. A nađe se i pokoja retro stvarčica od bake prijateljičinog muža koja je u tom stanu nekada živjela.


  

Nas dvije rado dijelimo teme uređenja životnog prostora i kulture življenja. Ipak, stilovi su nam dobrano različiti. Srećom da je tako jer ne mogu opisati dobru atmosferu koja me prožme kada posjetim neki drugačiji, a opet posaban i dobro osmišljen prostor.

 

O. je trenutačno potpuno zaokupljena opremanjem kuće. Jednom nogom napola već izvan stana, s nestrpljenjem očekuje veliki dan. Mi ćemo čekati zajedno s njom pa vidjeti kako se snašla :-)

kay i gerda...

Ova priča kreće od zrcala što ga je nekoć davno imao jedan opaki čarobnjak. U tom je zrcalu, na njegovo veselje, sve izgledalo ružno i iskrivljeno, bez obzira na to koliko u stvarnosti bilo lijepo. Kad bi se ljudi u nj pogledali, rekli bi "Kako sam glup bio! Sve je tako strašno i zašto se onda truditi da budem prijazan i dobar?" Ali se onda zrcalo jednog dana razbilo, pa su se tisuće njegovih sitnih krhotina razletjele svijetom. Neke od njih su bile tako sitne, da ljudi ne bi ni osjetili da im je jedna od njih uletjela u oko. Još gore su bile sićušne oštre krhotine koje bi se ljudima zabile u srce. Tad bi im se srce smjesta pretvorilo u led, pa više ne bi osjećali ni ljubav ni sreću. Dok se to zbivalo, na drugom kraju svijeta živjeli su dječak i djevojčica...

Danas snijeg pokušava padati. Grane se njišu obavijene ledenim dahom sjeverca. Hladno je. Čeznem za pravom snježnom mećavom i čitam najdražu Andersenovu bajku. Sjećam se snijegom zatrpanog bakinog dvorišta i ledenog dvorca kojeg sam gradila za lutke po uzoru na Snježnu kraljicu. Sjećam se i bake koja danas, već 5 godina nije sa nama. Fizički. Sjećam se svoga Kaya. Negdje duboko unutra, uopće mi  nije hladno. Griju me sjećanja, miris zimske šume i toplina nedjeljnog popodneva.

novogodišnje odluke

Nova godina više i nije tako nova... Ipak, novogodišnje odluke donosim nekako krajem  siječnja. Dok većina ljudi razmišlja o staroj godini i što će im nova donijeti, ja se švercam opijena blagdanskim dekorom i visokom koncentracijom šećera u krvi.. Ponašam se kao cvrčak dok mrav skuplja hranu.U to vrijeme ona poslovica "što možeš danas, ne ostavljaj za sutra" definitivno se ne odnosi na mene! Mislim ja, za reviziju ima vremena, kad je hladna glava. I onda se polako primiče moj rođendan. Još jedna godina života, više se ne mogu vaditi na foru mlada sam, a što sam sve napravila, jednostavno zato što više nisam mlada. Dobro, nisam ni stara, ali više nikome nije čudno kad sjedim u tramvaju. Čak mi više nitko  nepoznat ni ne govori "ti". A klinci (i moji i školski) misle da imam "životnog" iskustva ;)

Prošle sam si godine obećala da ću biti blagonaklona prema sebi . Da ću si opraštati. Jesam li? Iskreno, slabo. Opet sam dramatizirala, napuhavala probleme, kažnjavala se i posipala pepelom. Koncept osobne odgovornosti  razradila sam preko svake mjere, tako da sam si dala strašno velik značaj. Sva svjetska zla pripisala sebi. Dobro bi bilo da malo ohladim u novoj godini života.

Prioritete sam zabilježila da ih zapamtim. Sankciju za neostvarivanje i nepridržavanje ćemo smisliti putem.

Dobila sam  ove cool ručkice od mame i tate. Osvježila sam hodnički ormarić za cipele njima.  Na njima su brojevi od 1-5, točno koliko ladica imam. To je najmračnija prostorija u stanu pa mi je bilo teško dobiti pristojnu fotku. Ali vidite da su slatke ;)

Orhideju su mi poklonile  drage kolegice prije dvije godine za rođendan kada mi je bilo intenzivno i teško razdoblje na poslu. Otada cvate svake zime u ovo doba. Možda samo za mene...

Problem je u tome što snijeg od prošle godine još uvijek čekam. I dobro bi bilo da ga ne bude u travnju, molim. Ostalo je sve više-manje ok. Neka tako i ostane!

početak

Nakon uzleta i vrhunca koji godina dosiže u prosincu treba naći snage i volje za novi početak. Treba pronaći motivaciju, ravnotežu kad se pogase božićne lampice. Treba pronaći veselje i sitne radosti kojima možemo uljepšati dan. Po nekima je siječanj najdepresivniji mjesec.

Zapalila sam svijeću, pustila ugodnu glazbu, prostor sam još prošlog tjedna pripremila za vrhunac zime. Narezala utješni zimski kolač (karamel kocke) da me ugrije, makar temperature nisu odveć niske. Pokrila sam se dekicom i otvorila dobru knjigu. I tako prolazi zimska večer: tiho, spokojno. Samo se odraz goruće svijeće igra po zidu, a po mojoj glavi pomisao na  smeđu fotelju koju sam opazila u kutu jednog zagrebačkog  dućana...

Lijepo je...

         razmišljati o stvarima zbog kojih ti srce kuca brže

družiti se s osobama koje djeluju pozitivno

            promatrati ljepotu oko sebe               zaroniti u sebe         

                                                    sklupčati se i popiti čaj s onim koga voliš

sjećati se lijepih mjesta i trenutaka