quelque chose a partir de France... (ili tako nekako)

Rekla sam vam da volim sitnice za dušu... Nije da previše držim do novaca i materijalnog statusa, potpisa na stvarima, no teško se mogu oduprijeti stvarčicama za uređenje prostora. Volim odjeću, luda sam za cipelama, torba mi mora biti kvalitetna, ali ipak ništa od toga nisam donijela iz  Francuske (makar sam gledala ;)).

Maštajući o putovanju u danima koji su mu prethodili, zamišljala sam dućančiće pune s bijelom keramikom, lanenim tekstilom, kamenim dekoracijama, platnenim srčekima, prekrasnim lusterima i razno raznim lampama i širmovima. Naišla sam na dva tipa dućana: neki su upravo takvi kakve sam očekivala, a neki su poprilično drugačiji, u tradiciji mediteranske keramike šarenih boja kakva se mogla naći kod nas u Dalmaciji, u Toskani, Španjolskoj i sl. (naravno, s varijacijama specifičnim za Provansu).

Stvarčice koje su sa  mnom došle donose mi sjećanje na prkrasno provedeno vrijeme s mamom, a kažu da su sjećanja nevidljiva prisutnost. Ako sam ih mogla materijalizirati, učinila sam to na meni najbolji način. Dobrodošli u moju francusku priču

ovaj je natpis već neko vrijeme kod mene, ali mi se uklapa u priču

 

parfem za kuću s mirisom ruže iz parfemske kuće Galimard

njegovo veličanostvo vrč

ovo je maleno srčeko iz Oranga došlo kao točka na i košarici za odlaganje kapa, šalova...

kao uvjerena nepušačica nisam mogla propustiti ovo priliku ( ipak se tu i tamo zapali unatoč znaku)

podmetač za stol

 

nešto što mogu nositi i na posao, a prekrasno izgleda na vješalici

handmade sok od naranče...

Ujutro volim popiti sok od naranče... njegov me jaki citrusni okus  čini sretnom, energičnom, a za oblačnih dana puna čaša donosi komadić sunca u moj život. 

Ovog sam vikenda isprobala recept za oranžadu koja je  dječake i  mene osvojila  kombinacijom okusa. Taman je dovoljno svega da mi oboji dan u žuto!!!

Rado bih s vama podijelila recept. Najbolje je upotrijebiti domaće, nešpricane naranče, ali za nas u kontinentalnim predjelima prolaze i one kupljene.

• 1 kg naranči
• 2-3 limuna
• 1 kg šećera
• 3 vrećice limunske kiseline
• šaka soli
• 13,5 l vode

U vodi otopiti šaku soli i namočiti naranče i limun.Ostaviti preko noći da naranče otpuste gorčinu i nečistoću. Sutradan oprati naranče i limun, narezati voće na što sitnije komade. Preliti sa 1,5 l vode i limnuskom kiselinom. Ostaviti preko noći.

Mješavinu vode i voća izmiksati u blenderu i prokuhati 20 min. Za to vrijeme u prokuhanoj vodi rastopiti šećer, i dodati prokuhanu smjesu. Ohladiti, procijediti i sipati u boce. Tako dobiven sok valja čuvati u frižideru i uživati!

Ono što ostane nakon što se procijedi sok možete iskoristiti za kolač. Ja sam napravila sočan biskvit u koji sam na kraju žlicom umiješala naranču.

Počela je nova školska godina, s njom su i moje obveze veće. Možda me neće biti s vama onako često kako bih željela, ali tu sam, mislim na vas i na  haljinicu s kačkanom kragnom, pijuckajući sokić i smišljajući naše nove avanture.

ne znam zašto mi se ponekad, pri transferu, slika okrene,prokužit ću ja i to... sporo učim, ali sam uporna ;))

Hvala svima koji su sa mnom bili kod Sandre. Ako vas zanima  nastavak, svratite uskoro opet!

 

Sandrin s(t)an...

Ima ljudi koji su me dirnuli svojim pogledom na svijet, svojim pristupom, odnosom prema životu. Neki od njih su među vama, dragi moji blogeri, neke poznajem već dugo, a neki su postali  dio mog života sasvim slučajno, spletom životnih okolnosti.

Tako je život spojio  Sandru i mene . Nasumice. Slučajno je ona odabrala jednog  Božu za muža. Slučajno je taj Božo moj susjed. Sve ostalo je namjerno. Namjerno su nas pozvali na svoje predivno vjenčanje (možda mi Sandra bude ustupila koju sliku da vidite tu romantiku ;)), namjerno se družimo. Kad uđem u Sandrin s(t)an, kao da sam u najljepšoj chic priči (vintage, french, country, shabby...). Dijelimo lijepe  trenutke na povremenim kavicama, jedna drugu redovito obavještavamo o pothvatima i pronalascima posebnih sitnica za dom, izmjenjujemo recepte i gotove kolače: kao Ivici i Marici mrvice, za nama dok nosimo nešto u  lijepom posuđu ostaje fini slatki miris koji spaja drugi i treći kat u jednoj zgradi zagrebačkog naselja. Ti su trenutci uvijek lijepi, čak i onda kad životne okolnosti baš i nisu. Susjeda, hvala ti što si baš old fasion styled susjeda ;)

Moram priznati da u meni čuči voajer. Volim gledati u prozore i zamišljati tko se krije iza njih. Kakve živote ljudi tamo žive, kako su opremili svoje stanove. Kad sam pokrenula blog, željela sam pisati o sretnim i lijepim stanovima. Ovo je prva takva reportaža.

Sandra je potpuno srdačna, otvorena, pristupačna, nesebična osoba. Bez obzira što volim njezin stil uređenja, mislim da je njezin stan sretan ponajviše zbog toga što u njemu živi takva osoba!

p.s. fotografije su nejasne, ali se raznaje sjaj toga stana. U sljedećem postu slijedi predstavljanje omiljenih Sandrinih detalja- stay tuned!!!

Pusa, Ivana

tamo gdje cvrčci najglasnije cvrče...

Dugo mi je trebalo da sažmem  dojmove s juga Francuske. Ustvari, da ih procesuiram kako bih nešto mogla napisati. Ni sada, dok razmišljam o ovom postu, nisam sigurna kako da prenesem  mirise, boje, zvukove Provanse. Možda bih trebala samo postaviti slike jer, kažu, slike govore tisuću jezika.

Premda je vjerojatno prva asocijacija na Provansu lavanda, došla sam koji tjedan prekasno, pa su polja lavande obrana. Ipak, krajolik je toliko uzbudljiv, da sam na to i  zaboravila. Što kažete na imanje usred vinograda?

Prizore koje sam očekivala, pronašla sam u svakom posjećenom šarmatnom mjestašcu. Osjetila sam atmosferu Francuske: mnoštvo cafea i restorana, uske ulice, kućice sa škurama, zarazan ritam života...

Najljepši trenutak je možda bio u sanatoriju u St. Remyju gdje se liječio Van Gogh nakon boravka u Arlesu: u crkvici na časak kao da je vrijeme stalo, samo ja, cvrčci koji tako glasno cvrče i vječnost! Najljepše mjesto Gordes, slikoviti gradić na uzvisini Luberon, ponad lavandinih polja. Znala sam da je Francuska zemlja za mene i prije no što sam je posjetila. Sad sam samo uvjerenija u to i jedva čekam povratak. Znate onaj osjećaj da ste stranac na nekom mjestu? E pa, nisam ga imala. Osjećala sam se kao da sam došla doma.

 

p.s. Hvala Medenoj s bloga http://medeniblog-dizajn.blogspot.com/ na makeoveru mog oblaka. kako vam se čini?

Kućica na moru

Već dulje vrijeme moji dječaci i ja ljetujemo u Vodicama. Njima se svidja gužva i uzbudjenje koje se osjeća u zraku. Meni se svidja kućica koju unajmljujemo. Naš dolazak je pratilo sveopće uzbuđenje, prava ljetna žega i opuštena morska atmosfera. Neopisiv je osjećaj biti na mjestu na kojem želiš i s kim želiš! Imati vremena cijeli dan, zapravo shavatiti da nemaš pojma koliko je uopće sati, samo po nekom unutarnjem osjećaju.

Kućica je malena i smještena u centru Vodica. Kamena, uska, s ukusom i pažnjom opremljena. Najdraži mi dio kuće su, svakako, stepenice koje se protežu  od prizemlja do terase na vrhu, a podsjećaju  na brod zbog svoje karakteristične plave boje i  brodskog užeta umjesto rukohvata .Kuća odiše mediteranskim štihom.

Imala sam puno vremena na raspolaganju za opuštanje, razmišljanje i analiziranje. A naravno, ponešto  i za planiranje te maštanje. U mislima sam opremila svoj budući veći stan koji je u fazi intenzivnog priželjkivanja, pretresla odnose sa svojim bližnjim, konstatirala da mogu biti zadovoljna sobom. Po stoti put započela dijetu i po stoti put odustala od nje. Kuhala po narudžbi i guštu, usavršila karamel umak za sladoled (mljac).

Obišla trgovačku ponudu u Vodicama iz koje se izdvaja kreativna kutijica: sa mnom je stigao jedan dražesni morski konjic. Zbog ćudljivog vremena dobar dio maštanja  otpao je  na pamučnu pletenu dekicu koja se na kraju, zahvaljući regeresu (koji je sjeo prezadnji dan) našla u koferu za Zagreb.

Zadnji dan provela sam na izletu u Zadar. To je toliko divan grad da sam mu posvetila čitav jedan post ranije. Beskrajno romantičan i nadahnjujuć. Crveni izlog je sa zadarskih ulica, a radi se o već opisanom dućančiću. jedino žalim za vrčem kojeg sam vidjela u nekom drugom dućanu u Zadru i ni sama ne znam zašto ga nisam kupila. Ovako sam morala poduzeti korake da mi on ipak dodje: zaobilazno, doduše.

Najveće iznenađenje priredila mi je mama koja me je, onako usput na plaži, pitala bi li joj pravila društvo na putu za Provansu kad se vratim. Naime, ona to već dugo planira, ali kako je tata nedavno bio na operaciji, ne može s njom: ispražnjeno mjesto baš za mene ;) To znači da u petak odlazim put Nice i Monte Carla prema Arlesu, Aix en Provanceu i Avignonu!!! Jupiiiiii...