jutro u noći punog mjeseca

Volim spavati i nemam poteškoća sa snom... ipak, ponekad se probudim dok se još tama nadvija nad gradom. Umijem se, skuham kavu ili čaj, zgrabim knjigu, komp ili samo gledam. Misli idu svojim putem, život se događa, paralelno s onim izvan zidova moga stana.

Kada se u životu zareda neki loš period, pa kad on prođe, treba tijelu vremena da se opusti od grča i neizvjesnosti. Treba duši vremena da se prepusti . Koliko god mislili da se dobro nosimo s izazovima, tek kad prođu, shvatimo kakva je to neman bila. I shvatimo da je prošlo. " Sve će ove stvari još jedan put doći, kao što je bilo, kao što će proći"

Pogled kroz prozor: topole u neposrednoj blizini na trenutke obasjava rumeno izlazeće sunce, vjetar šumi uspavanku mojim usnulim dječacima, lišće je poprimilo bogatu boju zrelog i raskošnog ljeta. Ptičice mi se  zavjerenički javljaju iz svojih skrovišta. U daljini se čuju zvuci grada koji se budi... Pozdravljam vas sve...

Spremam se na more...i veselim se kao malo dijete. A kad se vratim... vidjet ćete!!!