Ova priča kreće od zrcala što ga je nekoć davno imao jedan opaki čarobnjak. U tom je zrcalu, na njegovo veselje, sve izgledalo ružno i iskrivljeno, bez obzira na to koliko u stvarnosti bilo lijepo. Kad bi se ljudi u nj pogledali, rekli bi "Kako sam glup bio! Sve je tako strašno i zašto se onda truditi da budem prijazan i dobar?" Ali se onda zrcalo jednog dana razbilo, pa su se tisuće njegovih sitnih krhotina razletjele svijetom. Neke od njih su bile tako sitne, da ljudi ne bi ni osjetili da im je jedna od njih uletjela u oko. Još gore su bile sićušne oštre krhotine koje bi se ljudima zabile u srce. Tad bi im se srce smjesta pretvorilo u led, pa više ne bi osjećali ni ljubav ni sreću. Dok se to zbivalo, na drugom kraju svijeta živjeli su dječak i djevojčica...
Danas snijeg pokušava padati. Grane se njišu obavijene ledenim dahom sjeverca. Hladno je. Čeznem za pravom snježnom mećavom i čitam najdražu Andersenovu bajku. Sjećam se snijegom zatrpanog bakinog dvorišta i ledenog dvorca kojeg sam gradila za lutke po uzoru na Snježnu kraljicu. Sjećam se i bake koja danas, već 5 godina nije sa nama. Fizički. Sjećam se svoga Kaya. Negdje duboko unutra, uopće mi nije hladno. Griju me sjećanja, miris zimske šume i toplina nedjeljnog popodneva.