Nemam vrt. Nemam čak ni balkon na kojemu se mogu rastegnuti prema prirodi. Ipak, svi su zagrebački parkovi moji. A imam i svoje drvo koje se nalazi na Branimircu. Pratim ga već dugo, prekrasno je u svako doba godine, no posebno kada obuče šuškavu žutu vestu od lišća. To je drvo ginka, veličanstveno, gizdavo, nametljivo svojom ljepotom. Kažu da je ginko najstarije i najotpornije drvo na Zemlji koje je preživjelo četiri ledena doba. Poznato je po svojim ljekovitim svojsvima, između ostalog i blagotvornom utjecaju na depresiju. Meni je dovoljan samo pogled na njega u jesen da se osjećam privilegiranom što postojim kao poglavlje ili pasus jedne velike knjige života u više tomova.
Pod njim su nastala mnoga moja sjećanja na bezbrižne gimnazijske dane, druženja, poneka razmjena mladenačkih obećanja, nadanja i snova. Pod njim sam dobila jednu posebnu knjigu od jednog posebnog dečka. Pod njim sam znala zastati kako bih na klupi nahranila svoju bebu lutalicu, jer je moj stariji sin, baš poput mene, uživao u dugim šetnjama ulicama našeg grada. Mlađi je od samog svog početka okrenut toplini i sigurnosti doma. U njima dvojici kao da je koncentriran moj životni status.
Ne bih mogla živjeti u kraju koji nema godišnja doba. Ritam prirode je nešto što duboko osjećam u sebi kao most između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Usklađena sam sa pulsom prirode i potrebne su mi promjene godišnjih doba, izmjene energije koja ih prati. Kao što su mi potrebna dva moja posve različita dječaka i radosti koje svaki od nih donosi.
 |
| ovu je fotografiju napravio moj mlađi sin za blog; ima nešto utješno u kremastoj i glatkoj strukturi pudinga od vanilije |
