ponedjeljak, 8. travnja 2013.

Sitnice

Ah te sitnice kojima dočaravamo neke daleke krajeve! Te sitnice koje nas, svaki puta kada ih koristimo ili pogledamo, vraćaju na neka prekrasna mjesta. U mome stanu sjećanja čini simbioza okusa, mirisa, zvukova i sitnica za ukrašavanje. Sa svakog putovanja u torbi, pažljivo smještene između stvari, nađu mjesta. Popune svaku rupicu. Nisu to skupe stvari, u posljednje vrijeme sve češće nađem i u našim trgovinama iste ili      slične proizvode. Ali, priznajem, posebnu čar imaju kad ih donesem sa sobom. Kada brinem hoće li stići u komadu (ili hoće li uopće stići), ono veselje kada iz gomile veša ili prospekata muzeja, gradova, regije ugledam kako se naziru.

Materijalizirano sjećanje. Suvenir. Toliko osobno, ne po izradi već po odabiru. Svoj izbor s putovanja u Francusku dijelim s vama.

Naravno, što je Francuska bez Eiffelovog tornja? Bila sam ga spremna i pofarbati, ali našla sam bijeli <3 p="">


Moj dragi stalno gunđa da nema gdje sa stvarima iz džepa kad dođe. Ove bijele knjigice su zapravo vrlo praktična kutijica. I svi smo sretni :-)

kutijica za sol 

ne može niti bez karakteristične zdjelice za juhu s lavljom glavom 
Kako su stvari krenule, teško se suzdržati da ne donesem poneki jastučić. Nije da mi treba, ali tko bi mu odolio? Sad sam već okupila pravo društvo francuza na krevetu  (onaj iza je iz Provanse). Čim sam ovo napisala, pade mi na pamet kud bi vas ta izjava mogla odvesti (hm, hm), ali mi smo sve fine dame pa nećemo to i reći...



Ovoga sam puta  zakazala sa suvenirima jer sam računala na kupovinu po aerodromskim dućanima, ali budući da sam kasnila na let, to je otpalo. Bez veze mi je kupiti prvu stvar koju vidiš, ali, to je prvo pravilo na putu.  Otpala je i kupovina slatkiša. Vidim, moram se vratiti i ponoviti. Mi u školi šaljemo na popravni one koji ne zadovolje ;-)