nedjelja, 26. veljače 2012.

Vintage & beautiful

Znate onaj osjećaj kad ste ili previše ili premalo svečano odjeveni? Više od brojnih komada odjeće u ormaru volim osjećaj da sam pogodila pravu mjeru. Pravu mjeru za park, za posao, za šetnju gradom, za sastanak. Osjećaj primjerenosti, osjećaj kad sve štima. Jučer smo bili dio jedne posebne, svečane prigode. Trebalo je osmisliti  outfit koji ne probija proračun (to je najslađe). I da se ja  u njemu osjećam dobro (teži dio zadatka). Odluka je pala na crnu haljinu-tuniku, kupljenu ove zime na sniženju (vragolosti pogled) i crne guste, najgušće čarape. Od mame sam uzela vintage torbicu i crne salonke od zmijske kože (bljak). Dok sam prebacivala stvari u torbicu zateklo me je klupko nečeg crnog i baršunastog (hm?!); srećom da je moja mama dama starog kova (znate ono, ista boja i tip kože za remen, torbicu i cipele) pa je uz svaku torbicu imala i pripadajući remen!!! Ali kakav remen- sjajan, od crne brušene kože s malenim leptirićem na kopči. Možda se nije baš vidio ispod nabora haljine i veste, ali sam cijelo vrijeme znala da je tamo!!! I voljela ga skoro pa jednako kao i božanstvenu kremu od naranče u torti!!!










Prošle sam nedjelje po Britancu vukla prijatelja od štanda do štanda po 4 puta (zapravo, samo 4 puta) pokušavajući se odlučiti između neke cink posude nalik na pehar, statue Gospe, krletke i Eiffelovog tornja (za njima sam poludjela, pa ako netko ima, a ne zna što će s njim...). Odluka je bila teška, a išla sam metodom eliminacije: krletku imam, Gospu imam, Eiffelov toranj ću kupiti u Parizu- ili na e-bayu. Pogađate, kupila sam posudicu. Evo je-


Sjećate se navlaka za kutije s maramicama? E da, nisam ostala samo na tome. Jednoj sam pridodala volane. Kako joj pristaju, prosudite sami.


I za kraj našeg dašanjeg druženja, pogled na prozorsku klupicu iznad kreveta. Ugodan tjedan pred vama svima želim. Hvala što svratite, stalno, povremeno, nema veze!

Bison!


srijeda, 22. veljače 2012.

mamin stan

Korijeni moje ljubavi prema interijerima sigurno leže u činjenici kako sam odrasla okružena slovenskim časopisom Naš dom kojeg je moja mama pretplatom pratila. Kad bi joj stigao na kućnu adresu, viđala bih je udobno smještenu u dnevnoj sobi i dobro raspoloženu kako ga prelistava (to radim i ja danas tako da je u potpunosti  razumijem). Inače sam je rijetko viđala kako sjedi. Uvijek je nešto radila. Našem domu se pridružila i Brava casa, pa onda Art & Decoration...

Ono posebno u stanu moje mame je ne samo da odražava godišnja doba već i sezonu. Tako je trenutačno aktualna postava s maskama koje je skupila tijekom godina. Ponešto su joj darovali prijatelji ili mi djeca, a ponešto je donijela s putovanja. Mama je majstorica u aranžiranju: od cjetnih dekoracija, vijenčića do skladnih kompozicija na stolovima koji toliko nerviraju tatu.

Najčešće govori kako je s novim namještajem lako jer uvijek izgleda lijepo i sjajno, ali očuvati stare i rabljene stvari  na vrhuncu  tajna je njezinog uspjeha. Udruženo s puno zanosa i želje da svoj kutak u svemiru učini najljepšim mjestom pod suncem ;-))




ponedjeljak, 13. veljače 2012.

zašto ne?

Mogu nabrojati barem 5 razloga zašto ne Valentinovo, a možda se mogu i poigrati sama sa sobom pa se pitati zašto da?!

I onda ću vam reći zato što je ljubav vrlo važan dio mog života svaki dan, zato što se učim voljeti sebe, muža, djecu, ljude, posao, život. Namjerno kažem "učim voljeti" jer je to odluka koju donosim svaki dan. Učim voljeti nesebično, svjesno, aktivno, odgovorno. Učim oblikovati svoju ljubav i poslati je u pravom smjeru.

Da, zato što sam na blogu Castles Crowns Cottages pročitala najljepši post o ljubavi uz predivnu rečenicu o malim sretnim trenutcima koje treba slaviti kroz život.

Da, zato što  život čine sjećanja, a sjećanja stvaraš sam.

Da, zbog pjesme  Video games

 Da, zato što mi možemo odlagati, ali vrijeme neće!




You may delay, but time will not. - B. Franklin-









  

ako vam se učinilo da ove lampice nije bilo u postu za sv. Luciju, u pravu ste...





nedjelja, 5. veljače 2012.

gajbica


I dok je ovako hladna nedjelja savršena za zagrijavanje uz peglanje i izležavanje ispod pletenih dekica, palo mi je na pamet  virtualno skočiti na neko drugo mjesto. Možda u Pariz, ili Sankt Petersburg? A možda, za početak, do prijateljice u zagrebačkom Španskom. Vani je napokon sve bijelo, pa se možemo praviti da smo na bilo kojem mjestu u svijetu gdje ima snijega i gdje je -10! Stan pripada mojoj prijateljici koja odbrojava posljednje trentke na toj adresi- uskoro je očekuje preseljenje u kuću. Zato, treba je uhvatiti dok je vrijeme. Živi u malom stanu s velikim mužem i malenim djevojčicama. Veličina stambenog prostora je bitna, osobito kad se radi o obitelji. Dobra je vijest jedino da veličina nije proporcionalna stilu ;-)

 
Stančić je mali i šarmantan. Ispunjen funkcionalnim predmetima bez kojih je obiteljska svakodnevnica nezamisliva. Ali, strateški raspoređeni smješteni su i dizajnerski predmeti, većinom od prozirnog i bijelog stakla ili plastike, koji uzdižu prostor i predstavljaju  uspomene na drage prijatelje, suradnike, kolege, vjenčanje i brojna putovanja. A nađe se i pokoja retro stvarčica od bake prijateljičinog muža koja je u tom stanu nekada živjela.


  
Nas dvije rado dijelimo teme uređenja životnog prostora i kulture življenja. Ipak, stilovi su nam dobrano različiti. Srećom da je tako jer ne mogu opisati dobru atmosferu koja me prožme kada posjetim neki drugačiji, a opet posaban i dobro osmišljen prostor.

 



O. je trenutačno potpuno zaokupljena opremanjem kuće. Jednom nogom napola već izvan stana, s nestrpljenjem očekuje veliki dan. Mi ćemo čekati zajedno s njom pa vidjeti kako se snašla :-)