nedjelja, 31. srpnja 2011.

Kućica na moru

Već dulje vrijeme moji dječaci i ja ljetujemo u Vodicama. Njima se svidja gužva i uzbudjenje koje se osjeća u zraku. Meni se svidja kućica koju unajmljujemo. Naš dolazak je pratilo sveopće uzbuđenje, prava ljetna žega i opuštena morska atmosfera. Neopisiv je osjećaj biti na mjestu na kojem želiš i s kim želiš! Imati vremena cijeli dan, zapravo shavatiti da nemaš pojma koliko je uopće sati, samo po nekom unutarnjem osjećaju.


Kućica je malena i smještena u centru Vodica. Kamena, uska, s ukusom i pažnjom opremljena. Najdraži mi dio kuće su, svakako, stepenice koje se protežu  od prizemlja do terase na vrhu, a podsjećaju  na brod zbog svoje karakteristične plave boje i  brodskog užeta umjesto rukohvata .Kuća odiše mediteranskim štihom.


Imala sam puno vremena na raspolaganju za opuštanje, razmišljanje i analiziranje. A naravno, ponešto  i za planiranje te maštanje. U mislima sam opremila svoj budući veći stan koji je u fazi intenzivnog priželjkivanja, pretresla odnose sa svojim bližnjim, konstatirala da mogu biti zadovoljna sobom. Po stoti put započela dijetu i po stoti put odustala od nje. Kuhala po narudžbi i guštu, usavršila karamel umak za sladoled (mljac).

Obišla trgovačku ponudu u Vodicama iz koje se izdvaja kreativna kutijica: sa mnom je stigao jedan dražesni morski konjic. Zbog ćudljivog vremena dobar dio maštanja  otpao je  na pamučnu pletenu dekicu koja se na kraju, zahvaljući regeresu (koji je sjeo prezadnji dan) našla u koferu za Zagreb.


Zadnji dan provela sam na izletu u Zadar. To je toliko divan grad da sam mu posvetila čitav jedan post ranije. Beskrajno romantičan i nadahnjujuć. Crveni izlog je sa zadarskih ulica, a radi se o već opisanom dućančiću. jedino žalim za vrčem kojeg sam vidjela u nekom drugom dućanu u Zadru i ni sama ne znam zašto ga nisam kupila. Ovako sam morala poduzeti korake da mi on ipak dodje: zaobilazno, doduše.


Najveće iznenađenje priredila mi je mama koja me je, onako usput na plaži, pitala bi li joj pravila društvo na putu za Provansu kad se vratim. Naime, ona to već dugo planira, ali kako je tata nedavno bio na operaciji, ne može s njom: ispražnjeno mjesto baš za mene ;) To znači da u petak odlazim put Nice i Monte Carla prema Arlesu, Aix en Provanceu i Avignonu!!! Jupiiiiii...

subota, 16. srpnja 2011.

petak, 15. srpnja 2011.

jutro u noći punog mjeseca

Volim spavati i nemam poteškoća sa snom... ipak, ponekad se probudim dok se još tama nadvija nad gradom. Umijem se, skuham kavu ili čaj, zgrabim knjigu, komp ili samo gledam. Misli idu svojim putem, život se događa, paralelno s onim izvan zidova moga stana.

Kada se u životu zareda neki loš period, pa kad on prođe, treba tijelu vremena da se opusti od grča i neizvjesnosti. Treba duši vremena da se prepusti . Koliko god mislili da se dobro nosimo s izazovima, tek kad prođu, shvatimo kakva je to neman bila. I shvatimo da je prošlo. " Sve će ove stvari još jedan put doći, kao što je bilo, kao što će proći"

Pogled kroz prozor: topole u neposrednoj blizini na trenutke obasjava rumeno izlazeće sunce, vjetar šumi uspavanku mojim usnulim dječacima, lišće je poprimilo bogatu boju zrelog i raskošnog ljeta. Ptičice mi se  zavjerenički javljaju iz svojih skrovišta. U daljini se čuju zvuci grada koji se budi... Pozdravljam vas sve...


Spremam se na more...i veselim se kao malo dijete. A kad se vratim... vidjet ćete!!!

utorak, 5. srpnja 2011.

Projekt Moj grad: grad kroz oblak

Možda ovo jesu najrazvikanije vedute Zagreba, ali meni nisu zbog toga ništa manje drage. Dapače, ovako ih ja vidim kroz svoj oblak.