razbibriga

prugasta strana prekrivača

Prepoznajem nervozu zbog nemoći koju čovjek osjeti uslijed suočavanja s bolešću bližnjih. Jučer sam posjetila tatu u bolnici i srce mi se slama zbog onoga kroz što prolazi. Da mogu uzeti djelić na sebe, bilo bi mu lakše. S nevoljom se nosimo na razne načine, ali većina nas traži nekakvu razbibrigu. Nešto što će zaokupiti misli da ne švrljaju po bespućima panike, tuge, malodušja.

Moja razbibriga dolazi u obliku jastučića za spavaću sobu. Novi prekrivač zahtjeva i nove jastučiće. Sad sam napokon shvatila u čemu je stvar s tim prekrasnim greengate prekrivačem: dosadašnji jastučići na njemu izgledaju nepovezano. Ozbiljno pristupam kreiranju nove postave, pretražujem net na temu, osmišljavam, kombiniram... Taman mislim da sam završila s nečim, kad moj um već pronalazi novi projekt.

Idem raditi keksiće od zobenih pahuljica i jabuke koje ću odnijeti po podne tati, a i dečki ih vole ponijeti u školu. Treba još i ručak skuhati, pa onda već spomenuti spoj s vešom. To su uobičajene  sitnice koje pružaju privid svakodnevnice. Donose smirenje i osjećaj kontrole.

cvjetna strana prekrivača

Još ću vam pokazati moj novi badić. Tako je retro i chic. Jedva čekam prošetati u njemu prvih vrelijih dana na opatijskoj plaži: barem tako to zamišljam...

 Kao stvoren je za dokone dame s knjigom u ruci i šeširom na glavi koje dane provde na terasi hotela Kvarner, a večeri u romantičnoj šetnji opatijskim parkovima i ulicama.

ciljevi

Dobro je postaviti ciljeve kako bi znali kamo ići. Vizualni sam tip, što znači da mi osjećaj zadovoljstva pruža pogled na listu ispunjenih ciljeva. Ovaj blog mi pruža ispunjenje, budući da često kroz post najavim neki cilj. Zašto volim zapisati planove i ciljeve? Ponekad mi se čini da se misli materijaliziraju samo ako ih zapišem i vidim, kao da postaju stvarne i konkretne stvari. A ako se radi o nečemu što namjeravam, kad to ostvarim i prekrižim na popisu čini mi se da sam na vrhu svijeta. Gle, uspjela sam još jednom nadmudriti život, vrijeme ;) mislim si ja naivno. A znamo da je naivcima kroz život lakše.

Jučer sam iskoristila poklon masažu koju sam dobila od brata i šogorice za rođendan. Ljudi, doslovno skinula golem teret s leđa.

Večeras: noć biologije s dječacima. Sutra: pospremanje i šetnja. Nedjelja: veseli rastanak s hrpom neopeglanog veša koji, kako mužić kaže, izlazi i iz frižidera. A najvažnije od svega, mislima uz tatu na operaciji, šaljem pozitivne vibracije i podršku. Jer, naivna ja, vjerujem kako drugačije ne može biti.