evo me...

Jeste li primjetili kako su dani sve kraći i kraći?! Hvata li vas zbog toga depra ili, poput mene, uživate u nekom kutku ispod mekane dekice, uz pokoju svijeću i knjigu? 

Zanemarila sam pisanje otkako je počela škola. To za mene znači puno papira i obveza i na poslu i doma budući da sam ponosna mama teena koji se ove jeseni prvi puta susreće s prirodoslovljem (a čini se kako je nadaren na mene ;)). Prošlo je već dva mjeseca, iako ja imam osjećaj da je prošlo dva, tri tjedna.

Vrijeme baš ne i ne sliči na kraj studenog, ali izlozi svejedno najavljuju advent. Slatko vrijeme iščekivanja, druženja, "domičarenja"- to je moj izraz za povlačenje po kući u dane apsolutno neprikladne za boravak vani. Možda me resi naivnost, ali svake godine padnem na sliku idealne obiteljske zime. Motivi su nam različiti, trgovcima zarada, meni ugođaj, ali to je moj način  snalaženja u kaotičnom svijetu. Moj maleni mikro kozmos u kojemu je sve skladno, simetrično, cozy, prijazno...poput Vivaldijevih godišnjih doba koja mi čine zvučnu kulisu prilikom pisanja ovog posta. Uređeno i organizirano. Sigurno i toplo. Warm safe place, rekao bi Axl Rose.

Novost u zagrebačkoj ponudi je Zara home. Meni je baš to falilo. Oduševljena sam iako nisam odabrala u prvom obilasku ništa za sebe.

Kao uvod u božićnu ludnicu, hajdemo malo prokomentirati. Kako vi stojite s Božićem i što vam predstavlja? 

Nadam se da ću vam sljedeći put pokazati kako to izgleda u nekim stanovima, a do tada, šššš, slatko čekanje uz sličice iz Green gate kolekcija...

ivana

što mi je donijela recesija?!

Budući da oduvijek naginjem optimizmu, današnji mi je dan donio potpuno novu perspektivu doživljaja ekonomske krize koja nas već dulje trese. Ok, nije da sam baš s takvim stanjem sretna, ima tu i mučnih i teških posljedica propalog gospodarstva s kojima se moja malena obitelj suočava  (nije da to ne bih mijenjala). No, iz ove se kože još uvijek ne može, pa, rekoh, hajmo razmotriti stvari na drugi način.

Recesija mi je donijela zaboravljeni osjećaj žudnje za nekim predmetom ili događajem: ono planiranje, šparanje i na koncu ushit kad to uspjem ostvariti. Kupiti si neku sitnicu koju definiramo kao čisti luksuz u vremenima kada kupuješ samo nužno, otići na putovanje na kojem ukradeš trenutke čistog spokoja. Donijela mi je osjećaj olakšanja, zahvalnosti i zadovoljstva nakon  tjednog špeceraja koji mi je, možda, ponekad predstavljao tlaku.  A da ne spominjem kako su me potezi nekih ljudi, prvenstveno roditelja, ganuli do suza. Imam osjećaj kao da sam se vratila u vrijeme repova za kakao ili banane... Ne mislim da je to dobro, naprosto, ciklus života je takav, pun uspona i padova, a čovjek je životinja koja se na sve navikne. I mnogo toga može prožvakati, a u konačnici sve prođe."Samo mijena stalna jest."

Danas je dan koji jako podsjeća na jesen. I to me nekako veseli. Kiša cijeli dan pada, očekujem društvo prijateljice, tarte od šljiva će uskoro zamirišati kuhinjom... I nakon par školskih godina napokon osjećam tihi polet i radost novog početka. Izgleda da stvarno, nakon razdoblja kiše, dolazi sunce...

xoxo,

ivana

Čarobnica

Nedjeljna je večer... i dok rekapituliram protekli godišnji, slušam Pet shop boys (In suburbia, prikladno). Pa, zadnjih se pet tjedana u mom predgrađu štošta događalo. Kao i obično, nešto od onoga što sam planirala nisam ostvarila: opet je "izvisio" Prirodoslovni muzej, ali možda još stignemo. Uletjele su neke posve neplanirane sitnice, kao na primjer Exitove predstave koje su mi se svidjele, dobrim djelom zbog ambijenta (Atrij MUO), ali i zbog izvrsnih priča koje su nam ispričane preko sjajnih glumaca. Zadesio me i ljetni pljusak u kasnu večer u  dobrom društvu: bilo je divno do kože pokisnuti ispred HNK- to mi se stoljećima nije desilo! A još divnije kad me je mužić pokupio autom i osušio ;))

Sjećete se onog spomenutog sjenila? Rekla sam da ću vam pričati o tome. Ovaj post i nosi ime čarobnica zbog toga što je ružno staro pače pretvoreno u prekrasan primjerak. Ivana, HVALA !!! Ne mislim na sebe, već na moju prijateljicu Ivanu koja mi je omogućila da se uzorak s papirnatih Cate Kidston rupčića nađe na sjenilu. 

Nitko sretniji od mene. A zašto, uvjerite se sami

Radi se o  zlatnoj lampi koja je već dugo stajala u kutu sobe. Nije baš bila ružna, ali nije niti izazivala divljenje. Najprije je pofarbana u bijelo, a  onda su salvetnom tehnikom aplicirani rub i cvjetovi. Rezultat je meni zadivljujuć. 

Od sutra opet na posao...s osjećajem prigušenog iščekivanja ponovnog povratka u školske klupe, nadolazećeg babljeg ljeta i otvorena za sve mogućnosti  koje dolaze.

povratak doma

Malo prije mi je prijteljica došapnula kako se bori s depresijom zbog povratka u Zagreb iz južnijih krajeva. Ok, razumijem, različiti smo- neke su duše lutalice... Što je to što nas toliko fascinira u putovanjima i možemo li pobjeći od sebe razmišljala sam tijekom boravka u Vodicama. Da sad ne prenosim razmišljanja pametnijih od mene na tu temu ( primjerice de Bottona u Umijeću putovanja), nekako sam shvatla da zadovoljstvo ne treba tražiti na drugim mjestima, ono počinje doma.

I tako, ako već nisam naišla na zadovoljstvo (premda je bilo prekrasnih trenutaka), mogu razmišljati o tome što je za mene povratak doma: nesica iz najdražih šalica, psići koji su ostali u zg zbog podmlatka, sigurnost, poznati mirisi i boje, ručak i tračanje s mamom po podne, susret s prijateljicama i kovanje planova za dalje. Nekako, jeste li primjetili kako treba otići da biste bili sretni kad se vratite?! Makar ima stvari zbog kojih nisam sretna, ali one su, i tako i tako, putovale sa mnom :(

Planovi: ugrabiti još koji lijeni trenutak s dječacima,  otići isprobati onu divnu haljinu u Charlie designu, preraditi staro sjenilo za lampu (to će biti opisano u jednom od sljedećih postova) s prijateljicom, šetati po praznom gradu (dok je prazan), ubiti se od lubenice, zamoliti mamu da me nauči kačkati jer sam se navukla na preslatke granny dekice, preživjeti što lakše ambroziju ;)


 Uglavnom, nema još ikeinog kataloga  (za desetak dana), umjesto toga objavili su zgodnu retrospektivu od 1951. Bilo je interesantno pogledati stranicu iz kataloga u godini kad se moj dragi  rodio, ili kad sam se ja rodila :))

Još sam dužna reportažu iz Istre, ali, zaključila sam da moram ponoviti posjet kako bih mogla prenijeti dojmove (hehehe)

Što vama znači povratak doma? Voljela bih vas čuti... Čemu se veselite, zbog čega ste tužni...

sitnica za mene....

Kad su u pitanju "sitnice za mene", u tome sam pravi majstor. Nađem stotinu razloga zašto nešto moram imati, zbog čega je to it sitnica trenutka. Naravno, ponekad se doista radi o sitnici, ali kad se sitnice namnože, možda bi psiholozi imali "štofa" za analizu... Je l' to kompluzivnost, sindrom hrčka ili nešto slično, ne znam. 

Jučer sam pri šetnji s frendicom u Siinom izlogu ugledala vrč za koji sam odmah znala da viče ivana!!! A danas sam već pronašla i predivnu bež jastučnicu s patchwork slovima HOME. Ok, nisam ništa kupila, koristim novu tehniku racionalizacije u smislu " hoće li me zbilja to usrećiti". Odgovor nije jednostavan. Važne su mi te sitnice, čine moj stan MOJIM. To je kao stvaranje  vizualnog identiteta. Kao da ja ne mogu biti ja u nekom drugom stanu, u nekoj drugoj odjeći. Modernom je čovjeku image važan. Koliko god da samu sebe uvjeravam (neuspješno) kako se moram odlijepiti od površine i na drugom mjestu potražiti vrijednosti, estet u meni se buni, i vraća na početnu poziciju: to je baš stvoreno za mene, ta stvar baš govori o meni.

Ne vjerujem onima koji tvrde kako im izgled  nije važan. Izgledom šaljemo poruku drugima, stvaramo mit o sebi, stvari nam daju sigurnost, zaleđe. Kad sam upisala postdiplomski, mužić mi je za rođendan poklonio vrlo stlylish aktovku: to je simbolički označilo početak moje intelektualne faze ;) - samo simbolički, ako vjerujem da vrč izvikuje moje ime!!! Pa i kad nas doista nije briga, okolini šaljemu snažnu poruku tko smo!

Ok, ljudi, ja volim blesaste stvari. Poput ova dva  vrča iz kolekcije Sia home proljeće 2010. Poput prelistavanja novog Greengate kataloga za jesen-zimu koji je ovih dana osvanuo na netu. Poput pisanja  bloga za koji vjerujem da ga nitko ne čita - osim prijatelja koje ugnjavim :)) Poput praznog Zagreba u ljeto. Poput svježe opranog rublja, prazne košare s vešom za pegleraj, mirisnog kolača u nedjelju ujutro. Ono što najviše volim kod svega nabrojanoga je osjećaj slobode, nesputanosti i nagovještaja koje bude u meni. Nagovještaja kako će jednom, valjda, sve doći na svoje :(

lazing on a sunny afternoon

premda vrlo bogat vikend kojekakvim aktivnostima ( 3 ročkasa, svadba, izlet + waw waw bebe), nema razloga da ne pokušam stvoriti malo pospane atmosfere vrućeg lipanjskog popodneva!!! Za početak glazba: Sunny afternoon, Summer in Siam, Darko Rundek i sl. dočarat će ozračje daljine... nije na odmet i čaša puna soka od bazge s ledom koji tako nepogrešivo asocira na bezbrižnost rascvjetalih livada otežalih od vrućina. Zgodno izgledaju kockice leda u koje se doda, prije zamrzavanja, list mente: aromatično + dekorativno!!!Ključno je naravno i lijepo posuđe puno cvijeća...

Što nam još treba... dobra knjiga ili časopis za nadahnuće; mnoštvo jastuka čija nas mekoća i izgled pozivaju na dokolicu... Npr. ovakvih...

Treba nam radost, čista radost postojanja... i već smo daleko, daleko

Dakle, ovo je pokušaj broj dva. Premda prošlog ljeta odlučna u namjeri da ću pisati o stvarima koje me uveseljavaju, neke su se "objektivne"okolnosti ispriječile u tome. Neke od tih otežavajućih okolnosti još uvijek stoje (kvar fotoaparata) ali treba si postaviti neki cilj i onda raditi na tome.

Sinoć sam tako pofarbala zid u hodniku u prekrasnu nijansu- copenhagen blue, nakon što sam više od godinu dana bila nesvjesno nezadovoljna izborom boje. Iako divna minty zelena u kombinaciji s lavandom, sinoć sam doživjela prosvjetljenje: plava je ipak neprikosnoveno moja boja. Ta copenhagen blue je božanstvena nijansa svjetloplavo-sive, kao što možete i vidjeti dolje. Čini mi se kako će se uskoro preobraziti i spavaća soba.   Do tada, pozzz

Ivana

P.S. Koja je vaša najdraža boja u prostoru?