subota, 30. travnja 2011.

A tribute to the royal wedding

Eh, da jučer je bio značajan dan. Za mene zato što mi je bio slobodan dan koji sam odlučila provesti u pidžami, uz finu hranu, ugađajući sebi, onako: za moj pojam kraljevski. Zato što su mi mama i tata (znači da je fit, bravo!) svratili na kavu ujutro, zato što su mi se dečki po podne vratili nakon pet dana nogometnog kampa. Zato što sam pila kavu s prijateljicom, bez žurbe.


Gledala sam i vjenčanje, naravno. Zašto? Zato što sam bila doma, zato što padam na sladunjave priče, zato što volim evrything british, zato što volim lijepe stvari, zato što mi jučerašnji dan nije bio predviđen za "ozbiljne" stvari. Čitajući komentare u dnevnim novinama uoči i nakon vjenčanja, ne mogu se oteti dojmu da su svjetovi nekih kolumnista zacijelo vrlo mali, žučljivi, zajedljivi. Jer, poznajemo li mi Williama i Kate? Znamo li u kakvim su oni odnosima? Koliko nas je imalo priliku rasti kao princ, kao dijete mega popularne Lady Di? Znamo li da je Kate čekala da je princ zaprosi? Nije li možda on nju čekao (ultimativna feministička bajka)? Donosimo sudove i komentare bez da se to od nas očekuje. Ja doista ne znam kakvi su oni, možda su napuhani i prazni, ambiciozni karijersti, možda su fini i pristojni... znam da su jučer savršeno odigrali svoje kraljevske uloge. A i da je, kao i svakom paru, pred njima veliko iskušenje. Kad god razmišljam o braku/vezi sjetim se riječi svoje drage profesorice s faksa: brak je kao šetnja po plaži, među milijun običnih i neuglednih zrnaca pijeska, nađeš jedan biser koji je toliko poseban i rijedak, da se isplati hodati po vrućem i neugodnom pijesku.

Treba napraviti svoj mikro svijet: u njega pospremiti ono što želiš da u njemu bude, a isključiti ono što te truje. Stara mudrost: ako misliš da je svijet nesiguran, mračan, vrlo je vjerojatno da je u tvojoj glavi tako. Vidiš li čašu polupunom ili polupraznom? Treba stvoriti pozitivnu energiju koja pokreće i kada karte koje dobiješ nisu dobitne. Pri tome je posve svejedno jesi li princ ili commoner!

srijeda, 20. travnja 2011.

Zadar, Croatia

Polako se završava i ovaj dan. Pun sitnih iznenađenja i uzbuđenja za mene. Jedna od stvari na kojoj radim jest projekt jastučića za spavaću sobu. Danas sam dala krojačici upute što da napravi, tako da jedva čekam vidjeti rezultat. U međuvremenu istražujem na netu, po časopisima i, naravno, zamišljam kamo će me moja iluzija odvesti. Jako, jako sam nestrpljiva, ali i nervozna: hoće li dobro ispasti ili sam krenula u potpuno krivom smjeru? Kako se odlučiti između milijun lookova koji  izgledaju zavodljivo na slikama? Kako pronaći sebe? Imam osjećaj da sam s prošlom postavom imala početničku sreću koja mi, čini se, sada izmiče. Jer nikako da se familijariziram s novim prekrivačem. Trebalo bi rentati stvari, da se upoznamo kroz neko vrijeme!!! Ako se ja ovako mučim s jastucima i prekrivačima za krevet, ne želim ni misliti kako je mojoj prijateljici koja sada oprema cijelu kuću: od početka, tj. od parketa i pločica. Slatke, ali ipak muke!


Prošlog sam  tjedna šetala Zadrom. Proljeće, more, ljudi... Slatki lokali, lijep grad, dobro društvo. Ima nešto u boravku na pustoj plaži, nešto smirujuće. Veličanstveno. Ogrnuta šalom jer je puhala bura, željela sam provesti vječnost na molu- ali vrijeme, varljivo kako i jest, brzo me je pokrenulo. Čini mi se kao da uvijek negdje moraš ići, uvijek stremiš, imaš cilj, nešto za napravit, nekuda doći, nekoga tko čeka. Nije bilo dovoljno vremena za mene, a opet, bilo ga je i previše: u stvari, nije važno koliko vremena negdje provedeš, važno je taj  tren urezati u svoju vječnost. Kad kažem da je bilo previše vremena za mene, mislim na sve što sam ponijela iz Zadra doma: sve utiske, sve stvarčice, sve trenutke, sve vedute grada. A to je i više nego dovoljno. 


Šećući se gradom, naišla sam na slatki, maleni dućančić: u njemu puno ručno rađenih jabučica, kruškica, medvjedića, brodića. sve od  skladnih i biranih tkanina. Kao da sam ušetala u dobru priču. Drago mi je da se stvari pomiču od dosadnih, kičastih, kineskih suvenira prema atraktivnim i osmišljenim sitnicama koje dom čine domom. Možda ću vas  uspjeti nekom drugom zgodom malo više upoznati s asortimanom iz dućana, za sada samo ono što je sa mnom doputovalo.


Sretni bili, mili moji...pusa

ivana

nedjelja, 10. travnja 2011.

sunday morning

neki su dani, naprosto, sami po sebi lijepi...a neke treba učiniti lijepima ;)

Početak je uvijek sada, govorim svojim učenicima... Onda, neka sada počne lijepo:






petak, 1. travnja 2011.

autentičnost

 Nije lako prihvatiti sebe, zar ne? Negdje u gimnazijskim danima, naletjela sam na latinsku poslovicu koja kaže kako svima drugima treba često opraštati, sebi nikad. I dobrim sam se djelom života time rukovodila. A onda sam srela dragu prijateljicu i, u gotovo beskarjnim razgovorima, od nje naučila kako, kad učiniš nešto neoprostivo, trebaš sebi oprostiti. Jednostavno.

Ima jedan blog... štoviše, jedan od nagrađavanijih blogova iz kojeg se izrodila i knjiga (http://1000awesomethings.com/).Autor ga je pokrenuo u turbulentnom razdoblju života. Piše o tisuću divnih stvari. Između ostalog što spominje u knjizi, govori i o fenomenu autentičnosti. Jako me se dojmio izbor pojmova (uvjerite se sami) Epa, red je da i ja progovorim o tome... Autentičnost za mene znači biti ono što jesi, bez obzira na okolinu, trendove, zahtjeve, društvene uloge. Autentičnost za mene znači  prihvatiti sebe i druge, bezuvjetno. Onako kako te prihvaća obitelj dok si beba: s potpunim obožavanjem. To su sve one stvari koje te vesele, to je tvoj stil, to su knjige koje biraš- trash ili pretenciozne, svejedno. Televizijski program koji gledaš, papir koji recikliraš, kompost koji radiš, struja koju trošiš. Održivi razvoj. Autentičnost je život: na terasi bistroa, s pogledom na krovove, s debelim minusom na bankovnom računu ali s punim srcem i dušom. Autentičnost: s pet kila viška ili manjka, svejedno, to si ti... Single ili u braku, s djecom ili bez. U malenom slatkom stanu ili velikoj fancy kući. Za autentičnost treba odvažnosti i namjere, drskosti da budeš TI.



Treba biti prisutan. Treba biti sada. Svjestan sebe i drugih. Zadovoljan sobom. Aktivan zbog sebe. Na mjestu na kojem želiš biti, zbog sebe. Činiti izbor. Činiti razliku. Živjeti svoj život iz potpuno sebičnih razloga.

Lijepo poslije podne je bilo: šetnja gradom, kavica na jednoj od najboljih terasa u gradu, draga moja Mel, kolači... Pa što, nije sve idealno, ali to i onako nije moguće postići...